Tevba je naš početak i kraj

Tevba je naš početak i kraj

Svjedočimo da nema boga osim Allaha. Svjedočimo da je naš vjerovjesnik Muhammed, a. s. ,, Njegov rob i poslanik. Neka su na njega Allahova milost, blagoslov i spas, i na njegovu porodicu i ashabe do Sudnjeg dana.

Draga braćo i cijenjene sestre,

Ovaj svijet, sa svim svjetovima, svojim nebeskim i zemaljskim stanovnicima, ljudima i džinima, ovisan je o Allahu i potreban je Njegovog dobra. Niko i ništa ne može bez Njega učiniti ni koliko je treptaj oka. Nema postojanja niti života bez Njega. On je Vječno Živi. On nad svime bdije i brine o Svojim stvorenjima. Osigurava im sve vrste potreba i sve što će poboljšati i unaprijediti njihov život. Bez Boga Milostivog nema dobra niti boljitka.

Jedna vrsta ovisnosti o Bogu posebno se izdvaja i ima posebnu veličinu i vrijednost. To je ovisnost o Allahovom oprostu, pokrivanju sramota, čišćenju srca i otvaranju vrata pokajanja.

Adem, alejhis-selam, ponizno i predano, molio je Allaha: “‘Gospodaru naš’, rekoše oni, ‘sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni’” (El-A’raf, 23).

Nuh, alejhis-selam, sažaljivi otac, ponadao se da bi njegov sin, kojem je Allah zapisao propast u Knjizi sudbine, mogao biti spašen, pa ga je Allah, slavljen neka je, ukorio zbog toga riječima: “O Nuhu, on nije čeljade tvoje”, rekao je On, “jer radi ono što ne valja, zato Me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem ti da neznalica ne budeš” (Hud, 47).

On se ponizno potom predao Allahovoj naredbi, moleći Ga za oprost i kajući Mu se: “Gospodaru moj”, reče, “tebi se ja utječem da Te više nikad ne zamolim za ono što ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, bit ću izgubljen.” (Hud, 48)

Ibrahim, alejhi-selam, prijatelj Milostivog, pokorni Allahov rob, blagi, sažaljivi i ponizni, ukazao je na ovaj princip u svojim dovama, s nadom i strahopoštovanjem: “Gospodaru naš, oprosti meni, i roditeljima mojim, i svim vjernicima – na Dan kad se bude polagao račun!” (Ibrahim, 41).

Božijem oprostu, za svoj narod, nadao se i plemeniti vjerovjesnik Isa, alejhis-selam, koji je rekao: “Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si” (El-Maida, 118).

Kada se Musa, alejhis-selam, vratio svome narodu, ljut i tužan zbog njihovog klanjanja teletu, obuzela ga je srdžba i zabrinutost, pa je požurio svome Gospodaru i zavapio: “Gospodaru moj”, zamoli Musa, “oprosti meni i bratu mome i učini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!” (El-A’raf, 151).

A tek koliko je prvak prvih i potonjih, Allahova milost svjetovima, Muhammed ibn Abdullah, neka su na njega Allahova milost i spas, bio privržen tevbi i pokajanju. On je imao najveće strahopoštovanje pred Stvoriteljem, najviše se bojao Njegove srdžbe, kazne i patnje. Allah, džellešanuhu, nadahnuo ga je istigfarom, traženjem oprosta, i pokajanjem, i oni su ušli u svaku poru njegovog bića. Ebu Hurejra, radijAllahu anhu, kazuje da je čuo Allahovog Poslanika, a. s.,, da je rekao: “Tako mi Allaha, ja od Allaha tražim oprosta i kajem Mu se više od sedamdeset puta na dan.” (Buhari)

Draga braćo i cijenjene sestre,

Vjerovjesnici su svima nama nepresušni primjer koliko se treba Milostivom kajati i kod Njega Sveznajućeg i Svemoćnog tražiti pomoć i utočište. A koliko čovjek bude spoznao svoga Gospodara, toliko će Ga se bojati i poštovati Ga. “A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni.” (Fatir, 28)

Ne trebamo se čuditi ovakvom odnosu vjerovjesnika i poslanika, alejhimus-selam, prema tevbi – pokajnju Allahu, jer je stepen pokajanja prvi i posljednji stupanj pobožnosti. Onaj ko ide ka Allahu, ovaj stepen nikada ne napušta. Na njemu ustrajava sve do svoje smrti.

Tevba je naš početak i kraj i naša prijeka potreba. To nije samo gorko i iskreno kajanje zbog počinjenih grijeha, već jedan od najdražih i najposebnijih ibadeta Allahu, džellešanuhu. Uzvišeni Allah voli one koji se često kaju. Da pokajanje nije najdraža stvar Allahu, ne bi čovjeka, kao Svoje najodabranije stvorenje, iskušavao grijehom. I zato se Allah obraduje pokajanju Svoga roba više nego što se obraduje čovjek, koji je pronašao svoju jahalicu, sa hranom i pićem, u pustinji, nakon što mu je pobjegla i nakon što je izgubio svaku nadu da će ostati živ.

Ova radost ne veže se ni za jedan drugi ibadet, osim za tevbu. Iskrena tevba iz temelja mijenja srce pokajnika. Ona je jedna od tajni Allahovog određivanja i konačne presude ljudima zbog njihovog griješnja, ali i priznanja grijeha i snage pokajanja nakon svega. Čovjek tevbom postiže deredžu Allahovog miljenika, jer Allah voli one koji se često kaju i obraćaju Mu se pokajanjem. Ovaj ibadet sadrži poniznost, predanost i umiljavanje Allahu, a poniznost i predanost su srž i suština ibadeta.

Donosimo salavate na Poslanika, a. s., podarenu milost i nepresušnu blagodat čovječanstvu. Učenje salavat  naređeno nam je  Gospodara, Koji je objavio: “Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (El-Ahzab, 56)

Allah podario blagoslov meni i vama u časnom Kurʼanu, i okoristio mene i vas njegovim ajetima i mudrom opomenom. Rekoh ovo i od Allaha Uzvišenog tražim oprost za sebe, vas i sve muslimane od svakog grijeha, a tražite i vi, On mnogo prašta i milostiv je.