Jesmo li zaboravili razgovarati

Jesmo li zaboravili razgovarati

Dovoljno je pažljivije učiti Kur'an i primjetiti koliko se Božijih riječi i poruka direktno odnose na značaj konstruktivnog dijaloga.

Sveti tekst nerijetko promiče ideju da riječi imaju moć i sposobnost da mijenjaju i pokreću procese i događaje. Naprimjer, u Kur’anu stoji da je Bog naredio Musau i Harunu da započnu ljubazan razgovor s faraonom s ciljem da razmotre oslobađanje Izraelćana koji su podjarmljeni strašno patili: “...idite faraonu, on se, doista, osilio, pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao.“ (Ta Ha:43–44)

Primjećujemo da je obojici neočekivano rečeno da blago govore s takvim tiraninom koji se “osilio”. Zašto je Bog zapovijedio Musau da bude ljubazan i blag prema nezahvalnom nevjerniku?”  Tradicionalni mufessiri nude odgovore da je faraon čuvao Musaa dok je Musa bio dijete, ta da mu je zbog toga bio poput oca. Zbog toga mu je zapovijeđeno da s njim razgovara blago. Drugi odgovor je da je priroda tirana (džebabira) takva da se s njima mora razgovarati blago, ljubazno, inače će njihova sujeta biti povrijeđena, a željeni ciljevi neće moći biti ostvareni.

Ipak, nećemo pogriješti ako kažemo da se suštinsko, humanističko tumačenje ovog ajeta vjerovatno izgubilo u kontekstu međuvjerskih konflikta kojih je bilo nebrojeno puno tokom historije.

Da ponovimo, Bog naređuje Musau i Harunu da razgovaraju blago s jednim od najzlobnijih ljudi koji su spomenuti u Kur’anu. Razgovarati blago (kavlen lejjinen) s nekim znači pokazati poštovanje prema njegovom mišljenju, a ne odbacivati ga ili ga ismijavati. Važno je razumjeti da, iako je Bog znao da se faraon nikada neće promijeniti, On ipak naređuje razgovor koji se zasniva na blagosti. Štaviše, upotrijebivši riječ la‘alla, koja označava mogućnost, Bog Musau i Harunu daje nadu da se faraon možda može promijeniti. Ovaj princip blagog govora ističe da moramo sudjelovati u konstruktivnoj komunikaciji ili konstruktivnom razgovoru, jer riječi imaju moć da promijene.

Da Kur’an naglašava značaj konstruktivnog razgovora može se vidjeti i iz drugih ajeta: Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću. A šta će tek biti kad ih, zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti dođu kunući se Allahom: “Mi samo samo htjeli da učinimo dobro i da bude sloge.” Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se drži dalje od njih  i opominji ih i reci im o njima ono što će ih dirnuti. (En-Nisa:61–63)

Ovi ajeti otkrivaju da kada licemjere pogodi kakva nesreća zato što odbijaju da prihvate objavu, oni ne izvlače korisne pouke iz takve situacije, već pokušavaju da obrazlože donošenje pogrešnih odluka laganjem. U ovakvom kontekstu i pod ovim okolnostima, Kur’an pruža uputu muslimanima kako trebaju komunicirati s takvim ljudima u takvoj situaciji. Prva uputa jest nužnost spoznaje da Bog zna šta je u ljudskim srcima: “Allah dobro zna šta je u srcima njihovim.” Prema tome, ova uputa ukazuje na to da međuljudske odnose treba posmatrati prema riječima i djelima, a ne prema namjerama.

Kur’anska uputa izvedena iz riječi fe ’a‘rid ‘anhum može značiti ili udaljiti se od ovih ljudi ne prihvativši njihova opravdanja ili udaljiti se od njih bez objelodanjivanja njihovih laži.

Međutim, Ibn Ašur tvrdi da je izraz fe ’a‘rid ‘anhum figurativno upotrijebljen kao poređenje za oprost. Prema mišljenju mufessira izraz ve iz hum  “posavjetuj ih” značenje je koje, u ovom konkretnom ajetu, više odgovara od “opominji ih”.   Važno je primijetiti da tekstualni kontekst fe ’a‘rid ‘anhum pruža dovoljan razlog za odmicanje od doslovnog značenja ka figurativnom, zato što odmah nakon imperativa fe ’a‘rid ‘anhum dolazi drugi imperativ ve ‘izhum, tj. “posavjetuj ih”. Naravno, oprost je to što popločava put savjetu da uđe u ljudska srca, inače, ako se udaljite od onih kojima se obraćate, bit će nemoguće posavjetovati ih.

I treća uputa u ovom ajetu nalaže  da se u komunikaciji s licemjerima oni posavjetuju riječima dubokih značenja koje će dotaći njihova srca: ,,posavjetuj ih i reci im o njima ono što će ih dirnuti“.

Ova dva ajeta trebaju nam biti podstrek da više njegujemo kulturu dijaloga. Poenta je da ovi ajeti ukazuju na to da je razgovor, dijalog,  komunikacija, pa čak i sa silnicima i licemjerima, primarno kur’ansko sredstvo pomirenja među ljudima. Plod takvih razgovora ne sazrijeva odmah već u doba kada to Milostivi odredi.  Ako Milostivi od nas traži da uložimo veliku energiju kako bismo razgovrali sa tiranima i licemjerima, kako možemo opravdati praksu izostanka dijaloga među muslimanima i općenito nedovoljno razvijenu kulturu razgovora i slušanja jedni drugih.

Imajući ovo na umu, moramo se više potruditi i usredsrediti na moć, utjecaj i pozitivne posljedice primjene principa lijepe riječi”. Kur'anska alegorija lijepe riječi kao “lijepog drveta označava njegovu trajnu prirodu i korist, što nam predočava jasnu sliku da je “lijepa riječ” najjače sredstvo komunikacije, s trajnim utjecajem na ljudska srca i živote, s kojim se uvijek postižu pozitivni rezultati