Mentalitet neodgovornih

Mentalitet neodgovornih

Allah, džellešanuhu, na više mjesta u Kur'anu upozorava Vjerovjesnika da se ne postavlja kao ,,zastupnik“ (vekil), ,,čuvar“ (hafīz) ili ,,posjednik apsolutne vlasti (musaytir) nad muslimanima, podsjećajući ga da je njegova jedina dužnost da saopštava (al-balag) Božiju poruku kroz mudre riječi, savjete i upućivanje na dobro. Svaki čovjek pojedinačnom spoznajom i slobodnim izborom i djelovanjem mora upoznati i prihvatiti principe i pravila Ovog svijeta.

Kur'anom konstantno odjekuje eho nekoliko nedvosmislenih poruka istoga značenja: ,,Niko neće tuđe breme nositi“ ,, Allah nikoga ne optrećuje preko mogućnosti njegovih“, ,,Narodima prije vas pripada ono što su stekli, a vama pripada ono što stevi stekli.“

Suočavanje sa vlastitom odgovornošću za djela koja činimo, preuzimanje odgovornosti za svoju poziciju na Ovome svijetu, naša je  moralna i društvena obaveza. Traženje izlike u drugome zbog vlastitih propusta i kićenje tuđim perjem dvije su manifestacije sindroma koji prepoznajemo kod neodgovornih pojedinca i nezrelih zajednica. Svaku iluziju koja nas onemogućava da vidimo stvarnost u kojoj važe isti principi za sve, valja imenovati i prepoznati. Nedostatak odgovornosti ne može se prikrivati mističnim predodžbama i praznovjericama. Mnogima bi, tako, bilo razboritije da na retrovizore ne kače tespihe i krstove, a da umjesto toga prilagode brzinu i poštuju saobraćajna upozorenja i znakove.

Bijeg od odgovornosti daje za pravo onima koji tvrde da živimo u patronažnom svijetu. Ljudska prava preplavljuju individualne odgovornosti. Potičemo i njegujemo kulturu razmaženosti. Sve je teže pasti na ispitu na fakultetu, jer  profesori moraju jednako uvažavati sva mišljenja, čak i ona suštinski iracionalna i nečinjenična. Znanja i tekstovi koji zahtijevaju umni napor moraju se pojednostaviti jer ne smiju stvarati  intelektualni zamor.  Učenici i studenti ocjenjuju učitelje i nastavnike - ,,ne može dijete nikad ne znati za tricu, dvicu dobija nastavnik a ne dijete.”

Institucija odgovornosti se bespovratno degradira. Preplavljeni smo olakšicama, simplifikacijama, nezasluženim hvalospjevima i tapšanjimaa.

Cinici kažu kako smo u takvom svijetu ,,osuđeni na uspjeh.“ Doduše, takav uspjeh je imaginaran i zasnovan je na podilaženju i lažima, a ne na stvarnom napretku.

Izvjesno je da kulturi razmaženosti doprinose neki kulturološki faktori. Većina ljudi uživa komfor kakav niti jedna generacija ranije nije mogla ni sanjati. Ne suočavamo se sa stvarnim velikim problemima kao što su preživljavanje, glad, loši higijenski i zdravstveni uslovi.

 U takvim uvjetima života sasvim očekivano nastaje rascjep između subjektivne percepcije stvarnosti i realnosti kao takve. U nedostatku stvarnih probleme sa kojima se mora svakodnevno boriti, počinjemo izmišljati, fantazirati i projicirati probleme.

S druge strane, svaki rast blagostanja, mnoštvo izbora i mogućnosti proizvodi  stanje “neutažive žeđi”, stanje u kojem nas više nikakvo blagostanje ne može zadovoljiti.

U Suri El-Kasas Allah, džellešanuhu, opominje ljudski rod na reagiranje pojedinca opsjednutog materijalnim progresom:

أَوَلَمْ يَعْلَمْ أَنَّ اللَّهَ قَدْ أَهْلَكَ مِنْ قَبْلِهِ مِنَ الْقُرُونِ مَنْ هُوَ أَشَدُّ مِنْهُ قُوَّةً وَأَكْثَرُ جَمْعًا   

"A zar nije znao da je Allah prije njega već uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili".

Iz komfora ekonomskog progresa stvaramo patronažne ideje i norme koje su kadre potkopavati ili uništiti stvarne životne vrijednosti.

Naravno da ćemo biti šokirani i povrijeđeni ako je neko neljubazan prema nama kada smo rasli u okruženju u kojem su nam se svi smješkali i mazili nas. Naravno da nećemo moći prihvatiti greške na poslu i da ćemo kriviti druge, ako smo stasali u svijetu u kojem nas se uvjeravalo da smo u svemu genijalci. Nije ni čudo da posvuda u svijetu cvjetaju populističke i nerealne političke opcije i pokreti, te da uživaju podršku mladih, nudeći “solucije” i narative koje odgovaraju takvom mentalitetu. Čak i kada nemaju snagu da nametnu svoj poredak, preostaje im mogućnost da unose nered.

Zašto je opasno i šta nam donosi degradiranje institucije odgovornosti?

Ne postoji niti može funkcionirati svijet u kojem jedni nesavjesno troše i uživaju blagodati, a drugi nose adresu odgovornosti. Koliko je pojedinaca među nama koji umišljaju da su genetski predisponirani da pametuju, da sve treba da se oko njih vrti  i bude podređeno njima, njihovim  emocijama i  psihološkim stanjima.

Takav svjetonazor, i takvo apsolutističko poimanje individualnih prava, kad-tad se mora prelomiti preko nečijih leđa. Neko se, za takav povlašten i ničim zaslužen status, mora dobro “naraditi“. Ne može se sve dobiti a da se negdje nije uzelo, ne može se rasipnički trošiti, a da se prethodno nije uložilo i dalo. Ne može se, osim u Božijim atributima, nešto stvoriti iz ničega.

Život je, naprotiv, nemilosrdan i surov. Zahtijeva neprestanu borbu. Od postanka svijeta do danas, ljudi muku muče da se zaposle, otplate stan, odškoluju djecu, osiguraju sebi i svojoj porodici pristojan i dostojanstven život. Takva mukotrpna borba traži mnogo žrtve i odricanja a malo daje zauzvrat. Na tone i tone odgovornosti dođe tek poneko zrno prava/benefita.

Samo društvo koje će reanimirati ideju podnošenja, borbe i odgovornosti, društvo koje će omogućiti da pošteno radimo i preuzimamo odgovornost za svoje izbore i postupke može biti zdravo društvo. Takvo društvo izgrađuje racionalne poglede na život, jer omogućava da beremo  plodove svog rada i razumnog upravljanja sobom.

Društva koja su programirana da traže izlike, umjesto odgovornosti i da se naslađuju i omamljuju cirkusima i karnevalima koje proizvode raznorazni influenseri samo mogu stvoriti moralnu spiralu propadanja i bacati nas od od jednog populizma do drugog.

Moramo stremiti društvima koja će pružati više i pravednije šanse ljudima da uspiju, ali koja će se manje baviti niveliranjima sposobnosti i umijeća.

Preuzimamnjem odgovornosti za svoj život postajemo svjesni stvarnosti kao takve, ali i uzroka i razloga koji su do nje doveli.