Granice slobode i sudbina

Pitanje

Juče je jedna djevojčica od 12 godina izvršila samoubistvo. Zbog nekih nesuglasica sa svojom razrednicom, koja joj nije dozvolila ulazak u školu bez dolaska njenih roditelja. Djevojčica se postidjela i ostavila pismo u kojem navodi razloge samoubistva. Pitao sam svog imama o stanju te djevojčice ali još uvijek moje dileme vezane za taj slučaj nisu otklonjene. Zato vas molim da mi odgovorite na sljedeća pitanja:

1.Da li ta razrednica snosi bilo kakvu odgovornost za samoubistvo te djevojčice?

2. Šesti imanski šart nas uči da se sve događa s Božijom voljom i Božijim određenjem, da li je Božija odredba bila da ona umre tog trenutka i baš na taj način? Ako je bila, gdje je onda tu Božija milost, to je bilo dijete?

3. Da li se to moglo izbjeći?

4. Da li će ta djevojčica odgovarati pred Bogom zbog toga šta je učinila s obzirom da je bila maloljetna?

5. Gdje je ta granica između slobode volje i Božije odredbe kad je smrt u pitanju?

Znam da je previše pitanja, halalite mi na tome, ali me razumite jer sam u nedoumici. Hvala vam unaprijed!

Odgovor

1. Da li postoji, kolika je i čija sve odgovornost za takav postupak spomenute djevojčice teško je procijeniti sa strane, bez istraživanja svih detalja i motiva koji su vezani za to djelo, pa čak i za istražne organe, a kamoli za nekog ko je veoma daleko od tog bolnog čina. Neodgovorno bi bilo s naše strane da govorimo o odgovornosti razrednice. Da je pretpostavila takav ishod, vjerovatno bi drugačije reagovala. O dunjalučkoj krivici i eventualnoj sankciji mogu meritorno govoriti samo nadležni istražni organi budući da je riječ o izgubljenom životu.

2. Bog je zabranio samoubistvo kao i svako drugo loše i štetno djelo. Da čovjek nije slobodan u svom izboru između dobra i zla, Božije naredbe i zabrane ne bi imale svoj smisao. Također, čovjek će odgovarati za svoja djela pred Bogom, što znači da je slobodan u izboru, jer da nije slobodan ne bi ni bio odgovoran. Bog ne naređuje da se čini zlo niti koga prisiljava da se opredjeli za zlo. To je potpuno jasno i svi mi to dobro znamo iz svog iskustva. A sve što se desi, ili ne desi, šta god čovjek odabere da uradi ili ne uradi, biva s Božijom voljom i Božijim određenjem. Bog je rekao u Kur'anu da je nesreća koja zadesi ljude rezultat djelovanja njihovih ruku. Pozivanje na sudbinu i Božiju odredbu treba biti u funkciji olakšavanja u suočavanju s posljedicama nesreće i nevolje koja zadesi čovjeka, a nikako u smislu svaljivanja krivice i odgovornosti na Boga. Bog nikome i nizašta ne odgovara. On je taj pred kojim će drugi račun polagati za njihova djela. Rasprave o sudbini su nerazrješive i nije nam poznato rješenje koje zadovoljava sve ljudske umove i shvatanja.

3. Da se drugačije postupalo možda bi posljedice bile drugačije. Bog zna. Nema potrebe o tome nagađati. Iz onoga što se desilo treba uzeti pouku i popraviti eventualne grješke u ponašanju i djelovanju.

4. Maloljetne osobe nisu krivično odgovorne za svoje postupke, niti im se piše grijeh sve dok ne postanu punoljetne.

5. Ta granica nije vidljiva pa je teško odrediva. Kao što je poznato iz iskustva, čovjek nekada bira način na koji će umrijeti, a nekada je to mimo njegovog izbora. Zašto i kada se dešava jedno, a zašto i kada drugo, nema definitivnog odgovora na ta pitanja. Ukoliko se želite opširnije informisati o pitanju sudbine, kadaa i kadera, preporučujemo Vam da pročitate članke Huseina ef. Ðoze pod naslovom "Islam i fatalizam" i "Islam - sudbina (kada i kader)" u njegovim Izabranim djelima, tom I, str. 232, 434.