Puštanje snimljenog ezana umjesto učenja uživo

Pitanje:

Živim u dijaspori i u koji god džemat dođem (bosanski, turski, arapski, albanski...) ezan se uživo uči prije namaza; čak to ne čini uvijek ista osoba. Ali, kada dođem u moje mjesto u islamskom centru, u kojem u prvom safu sjede sve naši učenjaci, i hvala Allahu  Milostivom što ih imamo, pusti se CD da uči ezan. Tako ja uvijek budem sretan kada se vratim u svoje mjesto, ali bih plakao kad čujem snimljeni ezan, a puna je džamija onih koji ga mogu lijepo proučiti. Ima još džemata u mojoj općini gdje se ezan pušta sa CD-a, a ne uči ga neko uživo. Mislim da to nije uredu, a opet vi ste naši učenjaci, pa nam to objasnite, da možda bolje shvatimo. 

Odgovor:

Učenje ezana uživo je pritvrđeni sunet i svaki džemat i njegov imam treba da se pobrinu da se neko iz tog džemata osposobi za obavljanje službe mujezina, uključujući i učenje ezana. Učenjem snimljenog ezana (sa CD-a, tvrdog diska, memorijskog stika...) postiže se njegov tehnički efekat, tj. oglašavanje početka namaskog vremena i poziv u džemat, ali se ne ostvaruje njegova ibadetska dimenzija. Takvo puštanje ezana se ne može karakterizirati kao ibadet, mada, gledano s tehničke strane, ostvaruje njegovu ulogu. Naravno, treba naglasiti da mujezin treba da ima lijep glas; ne može svako učiti ezan preko razglasnih uređaja, već to može činiti osposobljena i obučena osoba. I za vrijeme Allahova Poslanika, a.s., nisu svi učili ezan u džamijama, nego su birani ljudi s lijepim i prodornim glasom. U Poslanikovom životopisu se navodi da su samo četverica ljudi bili njegovi mujezini: u Poslanikovoj džamiji u Medini Bilal i Ibn Ummi Mektum, u Mekki Ebu Mahzure, te u džamiji u Kuba' Sa'd El-Karaz.

Manjak mujezina s lijepim glasom, koji bi učili ezan za svaki namaz, glavni je uzrok što se danas u nekim našim džamijama umjesto živog učenja poseže za puštanjem snimljenog ezana. To ne treba da p/ostane stalna praksa.