Hoćeš li praznih ruku ostati?

Hoćeš li praznih ruku ostati?

„Znajte da je spas i mir na Mahšeru za one koji ovdje, sada, razmišljaju o tom Danu i koji se boje Allaha, za one koji se klonu nevjerstva i griješenja i koji daju prednost vječnom nad svijetom prolaznim. To su oni koji ne robuju prohtjevima i strastima svojim.

Onaj ko blagodat života dunjalučkog potroši u nepravdi i zlu, ostat će praznih ruku i mnogo će se kajati. Danas ste, o ljudi, vi na mjestu vaših prethodnika, a sumnje nema, na vaše mjesto će doći neki drugi ljudi. Vi vidite da oni što su otišli, ne vraćaju se, i znate da ćete i sami biti naslijeđeni. Htjeli vi to ili ne, doći ćete pred posjednika svega, Allaha dž.š.. Svaki dan gledate kako ljudi odlaze, ispraćate ih, u kabur ih spuštate gdje ostaju potpuno sami.

Koliko li su ta bića koja su gorčinu smrti kušali ovisna o milosti Božijoj, koliko li pouke nose za one koji pouku znaju uzeti. Krenuli su u svijet kojeg ne poznaju, rastali se od svojih voljenih, probudili se iz sna nemara, iz prolaznog života. Ali sada je kasno, oni više nemaju mogućnost za popravak. Živjeli su u blagodatima i ljepotama, a sada je crna i hladna zemlja njihov jastuk. Ne mogu se okoristiti imetkom koji su iza sebe ostavili. Sva njihova nadanja usmjerena su na dobra djela koja su učinili, pa čak i ona najmanja. Zar nećete uzeti pouku i o njihovom stanju razmisliti“. Ovo je, braćo, posljednji govor kojeg je halifa Omer ibn Abdulaziz održao, a na Ahiret je preselio u četrdesetoj godini života.

Allah dž.š., opominjući nas i želeći nas dobru i putu pravom usmjeriti, podsjeća nas, da nas uopće nije bilo, kaže nam, da smo sada tu, govori nam, da nas opet neće biti i obećava, da ćemo opet proživljeni biti i ahiretsku vječnost nastaniti. Ovdje i sad, na Dunjaluku, imamo uputu i pravila. Ko bude slijedio uputu i živio, po od Boga datim, pravilima, neće pred Boga praznih ruku doći. U čovjekovoj je prirodi pohlepa, želja za Dunjalukom nas obuzima, ali kad kaburove nastanimo samo ćemo se u dobra djela moći pouzdati. Bit će nam svako dobro važno, makar kao zrno gorušice bilo malehno.

Neki je halifa, vladar, došao učenom i pobožnom čovjeku i tražio savjet. Učeni pobožnjak mu reče: „O vladaru, pitat ću te nešto, želim da mi bez dvoličnosti odgovoriš“. „Odgovorit ću ti po istini“, reče vladar. „Šta ti je draže, zlato ili neprijatelj“?, upita pobožnjak. „Draže mi je zlato“, odgovori vladar. „Kako to da ćeš ostaviti iza sebe ono što voliš, a sa sobom ponijeti ono što ne voliš, naime neprijatelja, grijeh“?, upita pobožnjak. Zasuziše vladareve oči i on reče: „Divna li savjeta, u ovim riječima sadržani su svi savjeti i mudrosti“.

Komentator Kur'ana Katade kaže: „Postoje tri vrste nepravde i zuluma. Postoji nasilje koje se počinitelju ne prašta, to je širk. Allah dž.š., kaže: „Zaista je mnogoboštvo nepravda velika“. /Lukman,13./. Drugi oblik nasilja je nasilje jednih nad drugima, kada ljudi tlače druge ljude. Ova nepravda, kaže Katade, ne može dugo potrajati. Treći oblik nasilja je ono koje se počiniocu oprosti, a to je kada čovjek sam sebi čini nasilje, ustrajavajući u grijehu, pa se povrati tewbom svome Gospodaru, Bog mu oprosti, te ga uvede u Džennet“.

Allah dž.š., neće oprostiti širk i kufr. Ne vjerovati u Allaha i ne priznavati Njegovu jednoću (tewhid), to je siguran put ka ahiretskoj propasti. Oni koji život dunjalučki provedu čineći nepravdu i zulum, koji drugima pravo oduzimaju i ljude tlače, i oni se nemaju čemu nadati jer će praznih ruku na mahšerskom danu ostati. Kada ljudi tlače druge ljude, to je grijeh koji ne prašta Allah, već trebaju, ako hoće, oprostiti, halaliti, ljudi. Različiti su oblici tlačenja slabih, nezaštićenih, unesrećenih u našem društvu. Nasilje je nad ljudima, kad za vlast i administraciju nisu isti ugledni i obični ljudi. Tlačeni su i učenici i studenti koji vrijedno rade, žrtvuju se i uče a pokraj njih na ispitima prolaze „nečiji“ bez žrtve i truda. Tlačeni su radnici koji i u prazničnim danima, posebno je to prisutno u trgovinama, rade i ne uživaju nikakvu zaštitu od države, a državi je zadaća zaštititi nemoćnog. Šta mislite, zašto mladi, a ne samo oni, idu iz ove zemlje??? Od dobra sigurno niko ne bježi. Tlačenje, veli Katade, ne može dugo trajati. On kad to kaže misli na historijski period a ne na kratki ljudski život.

Allah dž.š., je EL GAFFAR, On prašta i svako ko se prema Njemu ogriješio, neka ne gubi nadu. Takav još ima priliku ne ostati praznih ruku na mahšerskom danu. Hidžra briše ono što je bilo prije nje, tako kaže Poslanik, a nama je rekao, da nam je hidžra, grijeh ostaviti.

Nevjernici se ne brinu jer u odgovornost pred Bogom ne vjeruju. Griješnici prema Bogu, ako se brinu, spasit će se jer će ih briga za odgovornost, tewbi odvesti. Najveći problem imaju oni koji nepravdu i zulum čine ljudima jer ne znaju hoće li im ljudi oprostiti. Ko zna, hoće li ovi radnici što bez posla i cilja ulicama hodaju, oprostiti onima koji su ih upravljajući državnim firmama bez posla ostavili? Ko zna hoće li ovi građani halaliti onima koji su jednom općom nebrigom, ili bolje reći brigom samo o sebi i svom interesu doveli društvo do beznađa, do bezperspektivnosti? Ko zna hoće li ovi mladi ljudi sa pošteno stečenom fakultetskom diplomom halaliti onima koji su diplome stekli na drugačiji način i k tomu još s njima se zaposlili u državnu službu? Ko zna hoće li penzioneri halaliti onima koji ih dovedoše u situaciju da žive od 326 KM?

Ko zna hoće li, a kabur čeka?

Uzvišeni Bože pomozi nas. Amin!

Izet ef. Čamdžić

23.02.2018.god.