Fetva o obaveznosti nošenja hidžaba

Broj: 03-2-21/16

Datum: 17. džumade-l-ula 1437. h.g.

             26. februar 2016. godine

Razmatrajući implikacije zaključka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, kojim se daje tumačenje zakonskih odredbi o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republici Srpskoj i Brčko Distriktu te odredbi o sudačkim i tužilačkim kodeksima, aktueliziranog u dopisu poslanom svim sudovima i tužilaštvima u Bosni i Hercegovini, kojim se rukovodiocima pravosudnih institucija skreće pažnja na zabranu nošenja vjerskih simbola i obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine, na vjerske slobode i prava žena muslimanki koje nose hidžab, odnosno mahramu na glavi, posebno imajući u vidu pokušaje nekih članova VSTV-a da vlastitim tumačenjem opće zakonske odredbe podvedu hidžab/mahramu pod ovu zabranu, upuštajući se pri tome u tumačenje islamskih simbola i obilježja, a što nije u njihovoj nadležnosti niti kompetenciji, Vijeće muftija je na svojoj Šestoj redovnoj sjednici održanoj 16. džumade-l-ula, 1437. god. po H./25. februara 2016. godine u Sarajevu donijelo sljedeću

F E T V U

Hidžab, odnosno mahrama koju nose muslimanke, jeste vjerska obaveza i odjevna praksa muslimanke propisana osnovnim izvorima islama, Kur'anom i Sunnetom te idžmaom. Svevišnji Allah, dž.š., u Kur'anu kaže:

O Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se... (El-Ahzab, 59);

A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje... (En-Nur, 31).

Znameniti komentator Kur'ana Ibn Abbas, r.a., protumačio je da se riječi osim onoga što je ionako spoljašnje odnose na lice i šake.

Na obaveznost hidžaba ukazuje i hadis Božijeg Poslanika, a.s., koga je zabilježio Ebu Davud u svom Sunenu od Aiše, r.a., u kome se navodi da je Vjerovjesnik, a.s., rekao Esmi, kćeri Ebu Bekrovoj: „Esma, kada žensko postane punoljetno, nije dozvoljeno da joj se vidi išta drugo osim ovoga i ovoga, pokazavši na lice i šake.“

Općepoznato je da su muslimanke u vrijeme Poslanika, a.s., i kasnijih generacija, slijedeći spomenutu kur'ansku naredbu i Poslanikovu, a.s., uputu, nosile hidžab.

U fikhskim djelima se spominje idžma' – jednoglasnost uleme o obaveznosti hidžaba za ženu muslimanku. 

U užem značenju pojam hidžab se koristi kao sinonim za pokrivanje glave mahramom, a u širem smislu kao poseban stil odijevanja koji je u skladu s islamskim normama. U odnosu na međunarodne kodifikacije ljudskih prava hidžab spada u domen ispovijedanja vjere.

Prema tumačenju naše (hanefijske) pravne škole te većine ostalih pravnih škola i samostalnih mudžtehida, hidžab u širem smislu podrazumijeva pokrivanje cijelog tijela izuzev lica i šaka. Pokrivanje lica (nikab, burka, feredža) ne spada u vjerske obaveze muslimanke.

Hidžab, odnosno mahrama u islamskoj tradiciji, ne tretira se kao poseban vjerski simbol i obilježje, kao što to nisu ni ostali odjevni predmeti kojima se pokrivaju drugi dijelovi ljudskog tijela a koji, također, čine sastavni dio odjevne prakse muslimanke, te stoga ne mogu biti obuhvaćeni zakonskom odredbom o zabrani isticanja vjerskih simbola i obilježja u pravosudnim institucijama.

Podržavajući načelno zakonsku odredbu o zabrani isticanja vjerskih simbola i obilježja u pravosudnim institucijama, kao i princip odvojenosti vjerskih institucija i države, te uzimajući u obzir činjenicu da mahrama koju nose muslimanke ne predstavlja simbol i obilježje islama, Vijeće muftija smatra da bi zabrana nošenja mahrame ženama muslimankama u pravosudnim i drugim institucijama predstavljala flagrantan oblik diskriminacije i kršenje njihovih vjerskih i ljudskih prava.

Uzimajući u obzir činjenicu da Kur'an na više mjesta izričito naređuje da se prilikom suđenja i svjedočenja primjenjuje princip istine i pravde, makar to bilo i protiv bližnje rodbine, jasno je da nema mjesta bojazni da bi nošenje mahrame, kao manifestacije prava na slobodu vjere, moglo uzrokovati vjerski motiviranu pristrasnost. Nekorektno je i nepravedno pripisivati nekome pristrasnost na osnovu Ustavom i zakonom zagarantiranog manifestiranja prava na slobodu vjere.

                                                                                                          Husein-ef. Kavazović

                                                                                                                 Reisu-l-ulema