ISLAMSKA PEDAGOGIJA (03)

ISLAMSKA PEDAGOGIJA  (3)

Piše: Nezir Halilović

Ciljevi i osobenosti islamske pedagogije

     Možda je najznačajnija savremena tema u okviru islama kao globalne misli upravo govor o ciljevima. Zašto? Zato što kada pitate bilo koje dijete koliko ima dnevnih namaza uglavnom će vam tačno odgovoriti. Međutim, nipošto nemojte pitati to dijete: Šta je cilj obavljanja tih dnevnih namaza?, jer bi se sigurno zbunilo i počelo nagađati. Navedeno se, na žalost ne odnosi samo na djecu jer, čisto eksperimenta radi, postavite svojim prijateljima, porodici, ili rođacima najjednostavnije (ali i najvažnije) pitanje: Šta je cilj islama?, i vidjet ćete sve šarenilo odgovora. Na žalost, evidentno je da se u našim porodicama, mektebima, časovima vjeronauke, itd. još uvijek više pažnje posvećuje pitanjima tipa: Koliko ima dnevnih namaza? Kako glasi sura En-Nas?, itd., nego pitanjima: A zašto treba klanjati?, Kakva su poruke i upute sadržane u suri En-Nas?. Odnosno, još uvijek se više pažnje posvećuje formi nego suštini. Zato se ne čudite što na sve strane slušamo o formalnim muslimanima, o formalnom klanjanju namaza, formalnom obavljanju hadža, itd. Sve to ima svoje duboke korijene od postavljenih ciljeva s kojim smo upoznati sa islamskim sadržajima. Islamska pedagogija naravno da ima svoje ciljeve koji su postavljeni još od prvih ajeta objave, a to što ih mi ne poznajemo je samo naša krivica i nehatluk. U ovom radu ćemo se osvrnuti na ciljeve islamske pedagogije onako kako ih je predstavio dr. Mustafa Reslan Šilbi u svome djelu „Et-Terbijjetu-l-islamijje - ususuha - taraikuha - kejfijjatu muallimiha"[i]

Ciljevi nastave islamske pedagogija u odgojno-obrazovnim fazama

     Pedagoški ciljevi su, u stvari, standardi u okviru kojih se izabire odgovarajući obrazovni predmet, sistematizuju njegovi sadržaji, pripremaju metode i sredstva nastave, pripremaju didaktički materijali i adekvatne metode. Na osnovu navedenog, u najznačajnije ciljeve, jedinstvene za nastavu islamske pedagogije u okviru općeg obrazovanja, spadaju sljedeći[ii]:

1.      Odgajanje djece u vjerskom duhu, tako da znaju za svoga Gospodara koji je stvorio nebesa i Zemlju, poklonio im život i blagodati, Koji nagrađuje i kažnjava na ovom svijetu (dunjaluku) i na budućem svijetu (ahiretu), tako da se nadaju Njegovoj milosti i strahuju od Njegove kazne, da Ga vole, da prema Njemu osjećaju strahopoštovanje, kako bi ih inercija tih osjećanja poticala na svjesnost o Njegovom stalnom nadzoru i kad smo sami i kad smo među ljudima, te da ih to podstiče na rad kako bi stekli Njegovo zadovoljstvo i udaljili se od svega što izaziva Njegov bijes i srdžbu.

2.      Razvoj učenika na temeljima ispravne akide - tevhida, sa kojom nikada neće biti prepušten neznanju, ili slijepom oponašanju (trendova), kao ni pukom navođenju istina bez kvalitetnog poimanja i razumijevanja istih. Njegovo vjerovanje treba biti uspostavljeno na čvrstom ličnom uvjerenju - jekinu, i utemeljenjo na razmišljanju i razumijevanju.

3.      Odgajanje njihovih duša i usađivanje vjerskog stimulansa u njima. To je veliko dobro koje će ih sačuvati od padova i grijeha i ujedno ih podsticati na činjenje dobra.

4.      Podsticati ih na vrijednosti islamske kulture ponašanja (ahlaka) od najranijeg djetinjstva, usmjeravati njihovo ponašanje na nepokolebljivo pridržavanje vrijednosti, činjenje dobra, izbjegavanje svega ružnog i sklanjanje od zla, sve dok im to ne postane duboko usađena navika u dušama.

5.      Približiti ih časnom Kur'anu koji je temelj islamskog ustava i prvi izvor njegovog zakonodavstva, te približiti ih hadisu Plemenitog Poslanika, koji je drugi izvor islamskog zakonodavstva. Ta spona treba biti izgrađena na upoznavanju sa što većim brojem tekstova Kur'ana i hadisa, što boljem razumijevanju istih, i hifzu, odnosno memorisanju onoliko koliko mogne. Ujedno putem tih tekstova treba širiti rječnik, iskustvo i metodologiju, te uživati u njihovim ljepotama i tajnama stilskih figura u njemu. (Nešto slično današnjoj nastavi književnosti, samo kvalitetnije od nje.)

6.      Razvijati svijest da sve što je propisano u vjeri od naredbi, zabrana i učenja, postavljeno isključivo radi dobra pojedinca, koristi zajednice i udaljavanja svih zala i šteta od njih. Ujedno treba razvijati svijest da Uzvišenom Allahu ne treba ništa od Njegovih robova i da Mu uopće ne treba naš ibadet (naše obožavanje), a da obožavajući Njega jedinu korist od toga imamo mi, čime odgajamo svoje duše, popravljamo svoje stanje i zahvaljujemo Onome Koji nam je dao tolike blagodati koje se uopće ne mogu obuhvatiti ni pobrojati.

7.      Učenike treba „hraniti" sirom (životopisom) Allahovog Poslanika i veličanstvenim momentima iz nje, kao i životopisma islamskih vođa i nezaboravnih junaka, kako bi trajno osjetili u svojim dušama veličanstvenost islamske kulture, njenih slavnih vođa i junaka i kako bi osvjetlili momente iz kojih mogu crpiti divne uzore i primjere veličine.

8.      Usađivanje ljubavi u učenicima prema časnom Kur'anu  i poštivanja prema prijašnjim objavljenim knjigama, te njihovo osposobljavanje za ispravno učenje ajeta časnog Kur'ana, tako što će ga lijepo i tečno učiti, uz pravilan izgovor i stajanje, tj. primjenjujući pravila i zakone tedžvida. Podstaći u njima doživljajno učenje kroz njegov metod, tečnost i ljepotu i učiniti da shavte sve ono što on obuhvata o pojava Allahove svemoći. Ujedno ih treba podsticati na razmišljanje o Allahovom rububijjetu - tj. da je Allah jedini Bog, i spoznaji Njegovih svojstava.

9.      Širiti njihova znanja o vjerskim propisima i neprolaznim vrijednostima islama i to putem Kur'ana, časnmog hadisa, sira (životopisa) Allahovih poslanika i dobrih ljudi (evlija), kako bi u okrilju svjetlosti toga spoznali šta su njihove obaveze prema Gospodaru, prema njima samima, prema njihovim porodicama, prema njihovim društvima i zemljama. Uopće nije skriveno koliko navedeno pozitivno utiče na razvoj ideja, misli, milosrđa, koliko ojačava njihovu volju i odlučnost i koliko samo dotjeruje njihove duše, odgaja emocije, odgaja duše i osvješćuje njihove umove. 

10.  Navikavati ih na pravila kulture lijepog ponašanja u kući, školi, na ulici, te pravila kulture posjećivanja, govora, slušanja, rasprave i brojnih drugih javnih manifestacija.

     Realizacija navedenih ciljeva zahtjeva objedinjenu studij kur'anskih ajeta, Poslanikovih časnih hadisa, uz upotpunjavanje tih ajeta i hadisa sa vjerovanjenjem, fikhskim propisima, odgojnim mometima kulture ponašanja (ahlaka), kao i studij sira Allahovih poslanika povodeći se za njima i uzimajući ih za uzor.

Osobenosti islamske pedagogije

     Islamska pedagogija odlikuje se skupinom osobenosti koje je izdvajaju nad svim ostalim pedagogijama, jer se ove odlike napajaju prirodom islamske pedagogije i islamskim svjetonazorom, tj. poimanjem života, svemira i čovjeka.

     Treba dodati da sve te osobenosti izviru iz osnovnih temelja islamske pedagogije predstavljenih u časnom Kur'anu sa svim njegovim učenjima i Božijim uputama, te iz Poslanikovog čistog i časnog sunneta. U nastavku ćemo ukazati na ove osobenosti:

-         Humanizam i globalizam islamske pedagogije

     Islamska pedagogija posmatra čovjeka u njegovoj potpunoj općenitosti i sveukupnosti uopće ga ne vezujući za državu ili mjesto, dakle čovjeka bez obzira na njegovu naciju i boju kože. Insanijjet (humanizam) čovjeka je cilj kome hrli islamska pedagogija. Ovo se zorno ističe kroz brigu koju islamsko zakonodavstvo (fikh) posvećuje segmentu ljudskih stanja i međuljudskih odnosa, rame uz rame sa Kur'anom koji je u cjelini ili govor o čovjeku ili govor upućen čovjeku. Uzvišeni Allah o tome kaže: Kur'an je samo pouka svjetovima, (Et-Tekvir, 27.) Riječ svjetovi ovdje se odnosi na sve svjetove, a ne isključivo na Arape, niti na Mekkelije, ili Kurejšije. Ova riječ obuhvata sve svjetove na svakom dijelu zemaljske kugle. Važno je napomenuti da islamska pedagogija najenergičnije isključuje i odbacuje svaki oblik nacionalizma i pozivanja u njega. Uzvišeni Allah kaže: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. (El-Hudžurat, 13.) Islamska pedagogija svojim humanističkim usmjerenjem aktivno djeluje na oblikovanju dobrog, plemenitog čovjeka koji neće s očima predrasuda gledati druge ljude, nego će mu srce biti preplavljeno nježnošću i razumijevanjem svih ljudi, jer svi potičemo od jednog čovjeka. Uzvišeni Allah kaže: On je taj koji vas od jednog čovjeka stvara. (El-A'raf, 189.) Na osnovu navedenog odnos čovjeka muslimana prema drugim ljudima zasnovan je na prijateljstvu, ljubavi i milosti.

-         Božije porijeklo

     Jedna od upečatljivih osobenosti islamske pedagogije je njezino božansko porijeklo. Njen cilj je postavio Bog kao i njen oblik. Njen izvor je od Boga, kao i njezin plan i program. S obzirom da je njen cilj i oblik postavljen od Gospodara svjetova  lahko uočavamo da je ključni cilj islama upravo uspostavljanje kvalitetne spone s Uzvišenim Allahom i postizanje Njegovog zadovoljstva. Upravo zbog toga, sve ono s čim je došao islam poput zakona, sistema, ibadeta, međuodnosa, i dr., postavljeno je isključivo s ciljem uspostavljanja što prisnije spone čovjeka muslimana s njegovim Stvoreteljom radi pridobijanja Njegovog zadovoljstva. S obzirom da je njezin izvor od Boga kao i njezin plan i program lahko uočavamo da je ovaj plan i program zacrtan islamom radi postizanja predviđenih rezultata i ciljeva plan i program čisto od Boga, jer njezin izvor je objava od Uzvišenog Allaha upućena Njegovom poslaniku Mustafi, s.a.v.s. Uzvišeni Allah kaže: On ne govori po hiru svome - to je samo Objava koja mu se obznanjuje, (En-Nedžm, 3.-4.) Otuda, ovaj pedagoški plan i program od svog početka, u svojim osnovama, pravilima, općim načelima i čvrstim temeljima, neprikosnoveno potiče od Uzvišenog Allaha.

-         Sveobuhvatnost i integracija

     Integracija islamske pedagogije jasno se očituje u njezinoj pedagoškoj biti u kojoj je nerazdvojiv govor od postupaka, kao i teorije od primjene. Ovaj plan i program je sveobuhvatn i integrisan u svim svojim istinama, saznanjima i svim aktivnostima.   Njegov cilj je čovjek musliman u svakom pogledu: tjelesno, razumski, kulturno, sociološki, duhovno, itd. Njegova sveobuhvatnost istovremeno obuhvata sve segmente.  Ne postoji ni jedan sistem koji liječi i tretira ljudsku dušu s ovolikom preciznošću, a to je pravednost islamskog sistema oličena u islamskoj pedagogiji.

     Čovjek svojom ljudskom biti vjeruje u sve što može dokučiti svojim osjetima i vjeruje u sve ono što postoji van njihovog dosega. On vjeruje u svoj materijalni segment postojanja, vjeruje u sve potrebe svog materijalnog osjetilnog postojanja kao i mogućnosti tog postojanja, te shodno tome zadovoljava svoje tjelesne želje i potrebe. Istovremeno on vjeruje  i u svoj duhovni segment, zahtjeve i potrebe tog segmenta i svega što on obuhvata od mogućnosti. Na taj način on vjeruje u sva tri ljudska polja: tjelesno, racionalno i duhovno, vjeruje u sve zahtjeve, potrebe i mogućnosti svakog od tih polja, a također, vjeruje i u jedinstvo i integraciju ljudskog bića, te nemogućnost segregacije bilo kojeg od tih segemenata pravilne prirode (fitre) koju je stvorio Uzvišeni Allah. Na osnovu toga, čovjekov materijalni život neodvojiv je od njegovog razumskog života i duhovnog života, baš kao što su njegova duševna osjećanja neodvaojiva od okruženja. Takvim pristupom islam liječi ljudsku dušu i život: njegovo tijelo, pamet i duša u čvrsto isprepleteni i integrisani u jedno biće. On na zemlji djeluje svojom tjelosnom moću, jednako kao i razumskom i duhovno i opet su i one čvrsto isprepletene i integrisane. Ovom kombinacijom čovjek dolazi do određenih rezultata koji predstavljaju vrijednosti dobrog čovjeka.

     Ova sveobuhvatnost islamske pedagogije neizostavno vodi ka angažmanu svih ljudskih potencijala, tako da ne zapostavlja i ne odbacuje nijednu njegovu mogućnost i potencijal, a kad god se aktiviraju svi ljudski potencijali dobija se najplemenitiji i najvrjedniji „rezultat".  Pored toga, aktiviranje svih čovjekovih potencijala cjelovito proizvodi ravnotežu u njegovoj duši i životnoj realnosti, te ravnotežu između tjelesnih, razumskih i duhovnih potencijala, ravnotežu između njegove spoljašnosti i unutrašnjosti, ukratko savršenu ravnotežu u svakoj pori njegovog života.[iii]

-         Uravnoteženost

     Osobina uravnoteženosti nerazdvojni je pratilac islama kao vjere koja tretira čovjeka kao navedenu integraciju u kojoj materijalni segment ne dominira nad duhovnim i obrnuto. Islamska pedagogija realizuje osobinu ravnoteže putem obuhvatanja svih  svih segmenata razvoja ličnosti čovjeka muslimana, tako što zastupa i ostvaruje cjelovitu uravnoteženu pedagogiju, jednako kao što radi na zadovoljavanju svih potreba, dobara i zahtjeva jedinke i društva u fenomenalnoj ravnoteži koja ostvaruje sreću i sigurnost jedinke i društva. Pored navedenog ona aktivno radi i na povezivanju kulture i tradicionalnog naslijeđa društva i svega što ono potrebuje od zahtjeva savremenosti i budućnosti usljed napretka i razvoja. Ona uvezuje i zahtjeve dunjaluka i ahireta u ravnotežu podudarnu ljudskim prirodnim zahtjevima i potrebama jedinke muslimana i njegove fitre.[iv] Harmonija i uravnoteženost su kako osobenosti cjelokupnog svemira u kome su sva tijela i moći harmonične, isto tako i osobenost dobrog čovjeka koji ispunjava uvjete Allahovog halife na Zemlji, koji živi sukladno planu i programu Allaha, Stvoritelja svemira i čovjeka. Uravnoteženost i haromnija ostvaruje Stvoriteljevo zadovoljstvo  i to putem dobrig dijela, te zadovoljstvo stvorenja putem lijepoh ophođenja, a ona se postiže davanjem pojedincu njegovih prava i davanju društvu njegovih prava.

-         Stvarnost

     Stvarnost u islamskoj pedagogiji ogleda se roz njen hod primjeran čovjekovoj stvarnosti i sukladan njegovim spremnostima, sposobnostima i potencijalima, pridodavši tome i njen hod skaldan stvarnosti svijeta koji čovjek može dokučiti svojim osjetima poput Zemlje, neba, zvijezda, planeta, različitih nebeskih pojava i tragova,te stvarnosti na svim bićima, uz činjenicu da sve to ukazuje na postojanje Stvoritelja Koji sve uređuje. Islam tretira ljudsko biće u aktuelnoj stvarnosti priznajući grnice njegovih mogućnosti, kao i njegove zahtjeve i neophodnosti. Uzvišeni Allah kaže:  Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. (El-Bekare, 286.) i zato se Allaha bojte koliko god možete... (Et-Tegabun, 16.) On priznaje čovjekovu slabost pred strastima: Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha. (Alu-Imran, 14.) On dobro poznaje njegovu slabost pred obavezama: Allah želi da vam olakša. - a čovjek je stvoren kao nejako biće.  (En-Nisa', 28.) On sve to poznaje i zato vodi čovjekovu prirodu kroz njenu stvarnost, uopće joj ne nalažući ono što će ga mučno opteretiti ili što uopće neće moći izvršiti. Islam potpuno poštuje ljudsku prirodu i sve njene slabosti i ograničene mogućnosti, uopće ne zapostavljajući od tih mogućnosti ni jedan skriveni detalj koji može proizvesti vrhunske rezultate. Zbog toga on u svom putu ide hramonično s ljudskom stvarnošću koja obuhvata deale u svim segmentima, a njegov idealizam uopće ne zanemaruje životnu stvarnost.[v]

- Aktivnost

     Pod ovim se u islamskoj pedagogiji misli na preobražaj čovjeka muslimana u aktivnu silu koja djeluje u životnoj stvarnosti, potpuno saglasnu pravdi, silu koja neće skrenuti s Pravog puta. Čovjek je aktivna, usmjerena, voljna sila, usmjerena ka životu, sila koja ovladava ostalim silama i oblicima materije koristeći ih za izgradnju i napredak na Zemlji. Uzvišeni Allah kaže: I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. To su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.  (El-Džasije, 13.)

[i] Dr. Mustafa Reslan Šilbi. Et-Terbijjetu-l-islamijje - ususuha - taraikuha - kejfijjatu muallimiha, Daru-s-sekafeti li-n-nešri ve-t-tevzi', Kairo, 2000.

[ii] Vidi sljedeća djela:

-          Muhammed Salih Smek: Fennu-t-tedrisi li-t-terbijjeti-d-dinijjeti ve irtibatuha-n-nefsijje, El-Endžlu-l-misrijje, Kairo, 1973., str.42-43.

-          Mahmud Rušdi Hatar i osatli: Turuku tedrisi-l-lugati-l-arebijje ve-t-terbijjeti-d-dinijje fi davi'-l-ittidžahati-t-terbevijjeti-l-hadise; Daru-l-Ma'rife, Kairo, 1981., str. 319.-322.

[iii] Muhammed Kutb, Menhedžu-t-terbijjeti-l-islamijje, I tom, Daru-š-šuruk, Kairo, 1981., str. 20.-26..

[iv] Dževhera Abdullah el-Muhejlani: Takvimu muhteva kutubi-t-terbijjeti-l-islamijje fi-s-sufufi-s-selaseti-l-'ula mine-l-merhaleti-l-ibtidaijjeti fi devleti-l-Kuvejt, nepublikovana magistarska disertacija. Pedagoški fakultet  Univerziteta Ajnu-Šems, 1995., str. 57.

[v] Muhammed Kutb, Menhedžu-t-terbijjeti-l-islamijje, str. 32.