NOĆNO UZNESENJE NA NEBO

Jedan događaj posebno važan zbio se tokom posljednjih godina boravka blagoslovljenog Poslanika, a.s., u Mekki, koji je ostavio svoj trag na ukupni religijski život sljedbenika islama, a što je teško razumjeti za one čiji svijet je postao ograničen na fizički obujam stvarnosti. Taj događaj je noćno uznesenje na nebo i, najzad, u prisutnost samoga Boga. Tokom mjeseca redžeba, vjerovatno dvadeset i sedmoga dana ovog mjeseca, blagoslovljeni Poslanik, a.s., je na čudotvoran način prenesen iz Mekke u Jeruzalem, a odande je ozbiljio Mi’raj ili Uzdignuće kroz sve stupnjeve egzistencije do krajnjeg kozmičkog obzorja, do “Lotosa krajnje granice” (al-sidrat al-muntaha), čak i mimo njega, u neposrednu blizinu Božiju opisanu kao stanje “udaljenosti koliko dva luka” (qab al-qawsayn). Jahao je na mističnom atu Buraqu i vođen je melekom Džibrilom. Časni Kur’an ukazuje na to noćno putovanje, kada kaže: “Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo svoga roba iz Hrama svetog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (al-Isra’, 1.)
Ovo snažno, središnje duhovno iskustvo blagoslovljenog Poslanika, a.s., primjer je duhovnog uznesenja i obrazac za duhovni život. “Noć uzlaska na nebo” (layla al-mi’raj) je nešto što je u potpunom simetričnom srazu sa “noći izuzetne snage” (layla al-qadr), kada je časni Kur’an objavljen u posljednjoj trećini svetog mjeseca ramazana. Iskustvo blagoslovljenog Poslanika, a.s., u događaju Mi’raja predstavlja izvorište brojnih remek djela islamske književnosti, uključujući djela Ibn ‘Arabija i Sana’ija, koji je čak izvršio utjecaj na europsku književnost, posebice na Danteovu Božansku komediju koja je, također, utemeljena na ideji uznesenja na nebo. Mi’raj je poslužio kao vrelo nadahnuća pokoljeljima muslimanskih duhovnjaka i mistika i ponudio je sami opis kozmosa. Mi’raj, također, predstavlja ona iznutarnja iskustva koja je ozbiljio blagoslovljeni Poslanik, a.s., tokom Mi’raja, za koja iskustva se kaže da su odražena u pokretima i zazivima dnevnih molitvi, salata ili namaza koji predstavlja središnji ili najtemeljniji obred islama.
Časni Kur’an podučava muslimane da se mole, ali sadašnji oblik molitve je utemeljen na praksi ili Sunnetu blagoslovljenog Poslanika, a.s., i povezan je sa njegovim Mi’rajom. To je i razlog zbog kojega je on kazao: “Dnevne molitve su mi’raj pravovjernih.” Prema tradicionalnim islamskim izvorima,  međutim, svi muslimani su kadri duhovno (ruhani) iskusiti mi’raj, dok u slučaju blagoslovljenog Poslanika i samo u njegovom slučaju Mi’raj nije bio samo duhovni nego i tjelesni (jismani). Razumjeti značenje ovog dubokog svjedočanstva i njegove istine znači nužno se osvrnuti na tradicionalna izviješća o Mi’raju i razumjeti značenje tradicionalnog kozmosa u kojemu se desio Mi’raj. To pregnuće, zauzvrat, nužno iziskuje odgovor na neke prigovore koje su uputili neki moderni kritičari zaslijepljeni uspjehom moderne znanosti na fizičkom planu i nekom vrstom totalitarizma koji, često nesvjesno, pretvara znanost pojedinog plana stvarnosti u znanost o cjelokupnoj stvarnosti, osiromašujući tako stvarnost do te mjere da ona postaje podljudskom stvarnosti.
Evo kratkog pregleda jednog od tradicionalnih kazivanja o Mi’raju, kako je zabilježeno u djelu Hayat al-qulub (Život srdaca), kazivanja odavna znanog  među muslimanima na potkontinentu Indije i Perzije. Pošto je započeo kazivanje o svom putovanju od Mekke do Jeruzalema, blagoslovljeni Poslanik, a.s., nastavlja:

“Tada me je Džibril doveo do prvog neba. Ondje sam ja vidio Isma’ila, a.s., melekutskog ravnatelja tog duhovnog obitavališta i gospodara meteorâ kojima su tjerani šejtani iz nebeskih palača. Postoji sedamdeset hiljada melekutskih bića pod Isma’ilovim, a.s., zapovjedništvom, a svaki pojedini melek zapovijeda sa drugih sedamdeset hiljada meleka. Isma’il, a.s., je upitao Džibrila:
– Ko je to s tobom?’
Moj vodič je odgovorio: ‘Muhammed.’
– Da li se on već pojavio?
– Da, odgovorio je moj vodič.
Potom je Isma’il, a.s., otvorio kapiju nebesku i mi smo međusobno razmijenili pozdrave i zazvali Božiji blagoslov jedan na drugoga. Rekao mi je: ‘Pozdravljam te i želim ti dobrodošlicu moj vrli brate i poslaniče!’ Meleki su nagrnuli bliže meni i svi oni koji su me vidjeli radosno su se smijali...’”

Na takav način je blagoslovljeni Poslanik, a.s., prelazio sa jedne razine bitka na drugu, polazeći od paklenskih stanja i prolazeći kroz raznovrsne rajske perivoje, a nad svakim od njih je vladao jedan poslanik i mnoštvo meleka, sve tako do sedmoga neba i dalje, tamo gdje je bayt al-ma’mur (Hram Božiji oko koga se stalno obilazi), gdje je Poslanik, a.s., klanjao dva rek’ata namaza. Vidio je stablo Raja, Shajarat al-tuba, potom je nastavio dalje do “Lotosa krajnje granice” (sidrat al-muntaha) i, najzad, do same Božije Prisutnosti.”
Posljednju postaju na tom putovanju blagoslovljenog Poslanika, a.s., opisao je al-Suyuti u svom djelu al-La’ali al-masnu’ah ovako:

“Potom, kada sam u svom Noćnom putovanju bio doveden do (mjesta) Prijestolja i primaknuo mu se još bliže, bio mi je spušten zeleni rafraf (uzani komadić svilenog brokata), isuviše profinjen da bih vam ga mogao opisati, do kojega me Džibril donio i posadio na njega. Potom se on morao udaljiti od mene, stavljajući svoje ruke na svoje oči, bojeći se da ne oslijepi usljed blistave svjetlosti Prijestolja, i počeo je glasno jecati, izgovarajući tasbih, tamhid i tathniyu (zahvale) Bogu. S Božijim dopuštenjem, kao znak Božije milosti prema meni i Njegove savršene naklonosti prema meni, onaj rafraf me unese u (prisutnost) Gospodara Prijestolja, na mjesto preveć čudesno za jezik da to iskaže ili za imaginaciju da to dočara. Pogled mi je bio zaslijepljen da sam u strahopoštovanju pomislio kako sam oslijepljen. Tada sam zatvorio oči, što je bilo popraćeno Božijom divnom naklonosti. Kada sam sklopio svoje oči, Bog je otvorio moj unutarnji vid u mome srcu, tako sam svojim srcem počeo razgledati ono što sam ranije gledao svojim očima. Bila je to tako blještava svjetlost u svojoj iskričavosti da se bojim da vam neću nikada moći dočarati ono što sam vidio od Njegova veličanstva. Potom sam usrdno molio svoga Gospodara da upotpuni Svoju naklonost prema meni, darujući mi milost da nepokolebljivo vidim Njegovo Lice snagom svoga srca. Gospodar moj darovao mi je tu naklonost, pa sam zurio u Njega svojim srcem sve dok ta vizija nije postala stamena, i ja sam zadobio postojanu viziju Njega.
On je bio ondje, kada je dignut zastor ispred Njega, sjedeći na Svome Prijestolju, u Svome Dostojanstvu, Svojoj Moći, Svojoj Slavi, Svojoj Uzvišenosti, ali osim ovoga drugo mi nije bilo dopušteno da vam Ga opisujem. Neka je slavljen On! Kako je On veličanstven! Kako su obilna Njegova djela. Kako je uzvišeno Njegovo stanje! Kako je blistava Njegova svjetlost! Potom mi je darovao nešto od Svoga dostojanstva i privukao me bliže Sebi, što je bilo nešto poput onoga što je On kazao u Svojoj knjizi, obavješćujući vas o tome kako će On postupiti sa mnom i iskazati mi čast: “Jedan izuzetne snage. Stajao je u stavu mirno kada je On bio na najvišoj tački na obzorju:
Razboriti, koji se pojavio u liku svome na obzorju najvišem, zatim se približio, pa nadnio, - blizu koliko dva luka ili bliže (an-Najm, 6-9). To znači da, kada se On nadnio nadamnom, On me tako približio Sebi na odstojanje koliko je odstojanje između dva kraja od luka, čak i bliže:... i objavio robu njegovu ono što je objavio” (an-Najm, 10), to jest ono čime je On bio odlučio da me radosnim učini. Srce nije poreklo ono što je vidio. (an-Najm, 11), to jest moje viđenje Njega snagom moga srca. Vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (an-Najm, 18)
Potom, kada je On – slavljen bio – podario mi od Svoga dostojanstva, položio je jednu Svoju ruku  među moja pleća i ja sam osjetio studen vrhova Njegovih prstiju, a za to vrijeme na mom srcu, dok iskušavah takvu divotu, tako ugodan miris, tako udivljujuća stud, poput osjećanja časti (dok mi je darivana) vizija Njega, tako da se sva moja zebnja rastopi, strah odvali od mene, a srce mi se smiri. Tad bijah ispunjen duhovnom radošću, oči mi bijahu osvježene, i ta divota i blaženstvo bijahu zadržavani na meni dotle da sam počeo da se sagibam i da se povijam lijevo-desno kao da me savladavao drijemež. Zacijelo mi se činilo kao da je sve na nebesima i na Zemlji pomrlo, jer nisam čuo niti žamor meleka niti sam vidio ikakva tamna tijela dok mi je moj Gospodar dopuštao da Ga gledam. U tom času me napusti moj Gospodar, kako je Sam želio postupiti, potom mi vrati natrag moja osjetila, a bijaše to tako kao da sam bio zaspao, pa sam se probudio iz sna. Došao sam sebi i bio sam smiren, svjestan gdje sam bio i kako sam iskusio iznenadnu naklonost i bio počašćen jasnom povlasticom.
Potom mi je govorio moj Gospodar, slavljen i hvaljen neka je: ‘Muhammede, da li znaš o čemu raspravlja najuzvišeniji melekutski zbor?’ Odgovorio sam: ‘Gospodaru, Ti najbolje znaš o tome, kao i o svemu drugom, jer Ti si onaj koji poznaje nevidljivo.’ (usp. Al-Ma’ida, 109/108). ‘Oni raspravljaju’, reče, ‘o stupnjevima (darajat) i vrlinama (hasanat). Da li znaš, Muhammede, šta su stupnjevi i vrline?’ – ‘Ti, Gospodaru,’ rekoh, ‘znaš najbolje i ti si onaj koji je mudar.’ Potom Bog reče: ‘Stupnjevi se tiču nečijeg vršenja obrednog pranja u trenucima kada je to neprilično, hodeći pješice na religijske skupove, s iščekivanjem pogledajući naredni čas molitve, kada je jedno vrijeme molitve prošlo. Glede vrlina, one se tiču toga da se nahrani gladni, da se širi selam, da se obavlja tahajjud - molitveno bdijenje noću kada ostali ljudi spavaju.’ Nikada nisam čuo ništa slađe i ugodnije od milozvučnog zvuka Njegova glasa.
Takva je bila umilnost Njegova melodičnog glasa da mi je ulijevala pouzdanje, i tako sam Mu ja govorio o svojoj potrebi. Rekoh Mu: ‘Gospodaru, Ti si uzeo Ibrahima za prijatelja. Govorio si sa Musaom licem u lice. Idrisa si podigao na visoko mjesto. Sulejmanu si dao kraljevstvo kakvo niko poslije njega nije mogao zadobiti, a Davudu si dao Zebur. Šta je, onda, ostalo za mene, Gospodaru?’ On reče: ‘Muhammede, uzeo sam te Sebi za prijatelja baš kako sam za prijatelja bio uzeo Ibrahima. Darujem ti Fatihual-Baqara (II:284-286), oboje je iz riznica Moga Prijestolja, i nijedno od njih nisam dao nijednom poslaniku prije tebe. Šaljem te kao poslanika bijelim, crnim i crvenim narodima, džinima i ljudima, premda prije tebe nisam svima njima slao niti jednog poslanika. Zemlju sam rasprostro zbog tebe, njeno kopno i njeno more zbog tebe i tvoje zajednice kao mjesto za pročišćenje i poradi bogoštovlja. Tvojoj zajednici darivam pravo na ratni plijen, koje kao nadoknadu, nisam darovao nikome prije njih. Pomoći ću te strahotama koje će tvoje neprijatelje natjerati u bijeg pred tobom mjesec dana prije tvog polaska u pohod. Poslaću ti Učitelja svih knjiga i čuvara svih objavljenih knjiga Kur’an, koji... sve dio po dio objavljujemo. (al-Isra’, 106). Ja ću spomen na tebe visoko uzdići. (al-Inširah, 4), čak dotle da ću taj spomen sa imenom Svojim povezati tako da nijedan propis Moje religije neće nikada biti spomenut a da i ti ne budeš spomenut sa Mnom.’
On mi je, nakon toga, priopćio stvari koje mi je zabranjeno da vam otkrijem, a kada je On sklopio Svoj savez sa mnom i kada me je ostavio ondje u trenu u kome je On htio, iznova je zasjeo na Svoj Prijesto. Neka je slavljen On u svojoj uzvišenosti, Svom dostojanstvu i Svojoj moći. Zatim sam pogledao i, gle, nešto je promaklo između nas i zastor od svjetlosti se spustio ispred Njega, svjetlosti jarko plamteće i odsijevajuće samo Bog zna dokle, i tako snažne da, kada bi se usmjerila prema bilo čemu u kozmosu, u pepeo bi pretvorila cijelo Božije stvorenje. Potom se zeleni rafraf na kome sam ja klizio nježno dizao i spuštao niz ‘Illiyun... dok me nije doveo nazad do Džibrila, koji me je odatle preuzeo. Nakon toga se rafraf uspinjao u visinu sve dok nije iščezao iz mog vidokruga.” (Prvo poglavlje Kur’ana) i za-vršni stavak poglavlja  

Mi’raj blagoslovljenog Poslanika, a.s., koji je tako središnji za islam, istodobno je u učenjima islama postao jedan od najtežih elemenata za razumijevanje mnogim mladim muslimanima, koji su pretrpjeli utjecaj modernog znanstvenog svjetopogleda. Zapravo, neki modernizirani muslimani, koji žele svesti islam na racionalizam i isprazniti ga od sve njegove ljepote i izuzetnosti, nastojali su objasniti ovaj središnji događaj sukladno racionalističkim shvaćanjima. Danas ne postoji ništa nelogično ili “neznanstveno” u vezi sa noćnim uznesenjem na nebo ukoliko se ljudi samo prisjete ograničenja sa kojima je započela prirodna znanost. Ova poteškoća je u tome što se ta ograničenja obično zaboravljaju kao i uvjeti koje sebi prirodna znanost nameće u svom istraživanju fizičke stvarnosti, te i u tome što su ta ograničenja i uvjeti pogrešni za samu tu stvarnost. To je onaj redukcionizam koji drži Mi’raj, kao i Kristov uzlazak na nebo, i mnoge druge religijske događaje spomenute u časnom Kur’anu i drugim svetim spisima, “nestvarnim” i “iluzornim”.
Moderna znanost tvrdi da istražuje fizičku stvarnost, a ne ostale razine stvarnosti kakve su one duhovne. Vodeći znanstvenici su, zapravo, prvi koji prihvaćaju to ograničenje i, obično, prvi ustaju protiv pretjeranog uopćavanja moderne znanstvene vizije znanstvenika sklonih pojednostavljenim učenjima i pseudofilozofa. Međutim, znanstveni prestiž je danas takav da ljudi jednostavno uzimaju kao nerealno sve što nije prihvatljivo za moderni znanstveni svjetopogled. Ta činjenica predstavlja golemu tragediju moderne znanosti koja predstavlja takvu destruktivnu snagu unatoč nekim pozitivnim aspektima.
Što se tiče Mi’raja, on ukazuje na putovanje u viša stanja bitka, a ne puko prolaženje kroz zvjezdani prostor. Štaviše, pošto je to duhovno načelo onom duševnom, a to duševno princip onom fizičkom, tad je uvijek moguće da niže razine stvarnosti budu uključene i upijene u one više razine stvarnosti. Uzlazak na nebo blagoslovljenog Poslanika, a.s., fizički, duševno i duhovno, znači to da su svi elementi njegova bića bili uključeni u to krajnje iskustvo koje je predstavljalo potpuno ozbiljenje jedinstva (al-tawhid). Njegovo tjelesno uznesenje, također, označava plemenitost i dostojanstvenost ljudskoga tijela kakvim ga je Bog stvorio. Nema ničeg neznanstvenog ili nelogičnog u vezi sa Mi’rajom ukoliko se išta razumije u vezi s brojnim razinama tradicionalnog univerzuma i u vezi sa ograničenjem sveukupne moderne znanosti na samo jednu razinu stvarnosti, to jest fizičku, a nije bitno kako daleko se ona proteže i do koje granice doseže. Nema ničega goreg od svođenja veličanstvenih događaja, povezanih sa vrlim utemeljiteljima religije na bezazlene događaje “svakidašnjeg života”, u želji da, kao ovi, budu prihvatljivi. To je tim pogubnije u vremenu kada je takozvani “svakidašnji život” postao za većinu priprost i lišen dostojanstva i ljepote, koji čine odlike prirodne ljudske egzistencije.

Prijevod: prof. dr. Rešid Hafizović

(www.preporod.com, Thursday, 16 August 2007)