Ramazan kao prilika jačanja međuljudskih odnosa
Trenutno se veliki broj ljudi i društava, kako kod nas tako i u svijetu, odnose jedni prema drugima veoma loše, suprotno svim načelima etike. Ljubomora, zavist, ogovaranje, agresivnost, negativne misli, nepoštivanje uleme.. itd. su samo neke od negativnih pošasti koje, nažalost, haraju među našim svijetom. Međuljudski odnosi u islamu su bili i ostali najljepši i najsvijetliji primjer onoga kako bi ljudi trebali postupati jedni prema drugima. Svaki musliman koji čuva svoju vjeru i praktikuje islamsku etiku u praksi je uzorit i omiljen među ljudima koji ga okružuju. Musliman je primjer i oličje društvenog bića kojeg krasi bogobojaznost i islamski moral. Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: "Poslan sam da usavršim naravi kod ljudi." (bilježi Ahmed)
Uvažavanje osjećaja drugih
Islamsko ophođenje prema drugima dostiže svoj vrhunac onda kada se osjećajima sagovornika posveti posebna pažnja. Islam ne dozvoljava zakulisne, mutne radnje, niti dopušta uzdizanje nad drugima. Također, islam ne dozvoljava da ljudi jedni drugima čine nepravdu ili da jedni drugima izazivaju psihičke traume vrijeđanjem, pskovkama, potcjenjivanjem, klevetom, i sl. Sve navedno uništava povjerenje, opterećuje i unazađuje uspostavljene veze i ruši temelje ljubavi i povezanosti.
Od lijepih načina ophođenja kojima poziva islam, a koji uvažavaju osobenosti čovjeka i vode računa o njegovoj duhovnoj komponenti možemo spomenuti slijedeće:
1. Ispoljavanje ljubavi i ophođenje prema drugima uz ljubav i poštovanje. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježe Buharija i Muslim veli: "Niko od vas neće istinski vjerovati dok svome bratu ne bude želio ono što želi samome sebi." Kako bi bratska ljubav bila uzajamna, potrebno je da se ona ne krije, te da se brat musliman obavijesti o tome da mu se obraća iz ljubavi prema njemu. U autentičnom hadisu stoji: "Kada neko od vas zavoli svoga brata muslimana, neka mu to i kaže." (Sahih el-džami' es-sagir od Albanija)
2. Čuvanje od činjenja nepravde ljudima i ponižavanja. Imam Muslim u "Sahihu" bilježi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Musliman je muslimanu brat - neće mu nepravdu činiti, neće ga ostaviti na cjedilu i neće ga ponižavati."
3. Čuvanje od uznemiravanja drugih. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu koji bilježi Muslim, veli: "Svakom muslimanu su zabranjeni i sveti: krv (život), imetak i čast drugoga muslimana."
4. Skromnost i čuvanje od oholosti. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: "I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog." (Lukman, 18.) A u hadisu koji bilji Muslim stoji: "Allah mi je objavio da budete skromni i da se ne hvališete i ne uzdižete jedni nad drugima."
5. Suzdržavanje od pretjerane hvale drugih, jer bi onoga koji se hvali mogla spopasti zanosna oduševljenost i opčaranost samim sobom, pa da se pođe razmetati i šepuriti. Buharija, Muslim i Ebu Davud bilježe od Ebu Bekreta, r.a., da je jedan čovjek pretjerano hvalio drugog čovjeka u prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: "Teško tebi! Posjekao si vrat svome drugu." Ovo je ponovio tri puta, a zatim rekao: "Ako je neophodno da neko nekoga pohvali, onda neka kaže: ‘Ja mislim tako i tako, a Allah najbolje zna kakav je on', i to samo ukoliko stvarno tako misli. Jer, niko nikoga ne može prije Allaha čestitim proglasiti."
6. Čuvanje od diskreditiranja ljudi onim s čime nije upoznat i u što nije siguran , tj. čuvanje od iznošenja potvore. U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim stoji: "Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor."
Kultura vođenja dijaloga
Istinski vjernik u razgovoru sa drugima ima poseban odnos uvažavanja, iskreno govori, te u komunikaciji koristi blage izraze i lijepe riječi. Uz to, on sagovornika sluša uz puno poštovanje. Njegove riječi moraju biti jasne i razumljive, povodeći se u tome za Vjerovjesnikom, s.a.v.s.. U hadisu koji bilježi Ebu Davud od Aiše, r.a., stoji da je, opisujući način komuniciranja Poslanika, s.a.v.s., rekla: "Resulullahov, s.a.v.s., govor je bio upečatljiv i jasan, tako da su ga razumijevali svi koji slušaju."
Buharija i Muslim bilježe da je Poslanik, s.a.v.s., govorio tako jasno, da neko broji njegove riječi, uspio bi ih izbrojati. Kada vjernik razgovara sa ljudima, trebao bi se čuvati ponavljanja i dugog govora, kako ne bi izazvao dosadu kod sagovornika. Vjernik mora težiti tome da u razgovoru sa drugima odabire lijepe i korisne teme. Ebu Hurejre, r.a., veli da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: "Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti." (Buharija i Muslim)
Kultura ponašanja nalaže da se sluša ono što sagovornik govori - bez upadanja u riječ - čak i onda kada je to što sagovornik govori od ranije poznato slušaocu. Jedino u slučaju da sagovornik očito griješi, može se ispraviti, ali na lijep i primjeren način. Prenosi se od poznatog učenjaka i velikana Ata' b. Ebi Rebbaha da je rekao: "Nekada mi neki mladić govori nešto, a ja ga slušam kao da to ranije nisam čuo, iako sam to čuo još prije nego se on rodio."
Ako se u toku razgovora javi potreba za debatom i raspravom, vjernik zadržava pribranost i smirenost, ne podiže glas, nego raspravlja sniženim tonom, povodeći se za riječima Lukmana koje nam objavljuje Uzvišeni Allah: "U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!"
Vodič vjernika tokom debate i njegov krajnji cilj je dolazak do istine. Prenosi se od Omera, r.a., da je rekao: "S kim god da sam raspravljao - želio sam da istina bude na njegovoj strani."
Ono o čemu treba strogo voditi račune je izbjegavanje rasprave koja ide u smijeru griješenja, tj. koja vodi ka nekontrolisanoj svađi. Imam Tirmizi bilježi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: "Nijedan narod nije zalutao nakon upute koja mu je data dok se nije počeo prepirati i međusobno svađati." Zatim je Vjerovjesnik proučio slijedeći ajet: "A naveli su ti ga (Isa, a.s.) kao primjer samo zato da bi spor izazvali, jer su oni narod svađalački."
Kultura razgovora nalaže vjerniku da se čuva uvreda, psovki i potcjenjivanja sugovornika. U hadisu koji bilježe Buharija i Muslim stoji da je Resulullah, s.a.v.s., rekao: "Psovanje (vrijeđanje) muslimana je grijeh, a ubiti ga - kufr."
A u djelu "Edebul-mufred" Buharija bilježi hadis: "Nije (pravi) vjernik onaj koji vrijeđa, niti onaj koji proklinje, niti onaj koji se nepristojno izražava (i pri tome svaku mjeru prekoračuje), niti onaj koji je bestidan."
Odnos prema ulemi
Ulema u islamu ima posebno mjesto. Učenjacima pripada najviši stepen u društvu, jer Uzvišeni Allah, dž.š., veli: "Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje." Njihov stepen dolazi odmah nakon stepena vjerovjesništva, jer Vjerovjesnik, s.a.v.s., u hadisu poručuje: "Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika."
Islam poziva na iskazivanje poštovanja prema učenjacima, podstiče na to da se okoristimo njihovim znanjem, da prisustvujemo njihovim predavanjima i da im pružimo poštovanje koje im i priliči.
Onaj ko se usudi da o učenjacima govori ružne stvari i da ih vrijeđa, taj vrijeđa i Poslanika, s.a.v.s., i umanjuje svoj islamijjet. Ibn Abbas, r.a., veli: "Ko uvrijedi fekiha (učenjaka fikha), taj je uvrijedio i Poslanika, s.a.v.s., a ko uvrijedi Poslanika, taj je uvrijedio i Allaha, dž.š."
Neki od vidova lijepog ophođenja prema ulemi su:
• Ispoljavanje ljubavi i poštovanja prema učenjacima, jer su oni ti koji su najbogobojazniji među ljudima. Govoreći o toj karakteristici učenjaka, Uzvišeni veli: "A Allaha se boje od robova Njegovih - učeni." Tavus b. Kejsan je rekao: "Ispoljavanje poštovanja prema učenjaku je sunnet, zbog visokog položaja koji oni imaju kod Allaha, dž.š."
• Slušanje uleme i povođenje za njom. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: "O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim." Učenjaci kažu da se pod "predstavnicima" u ovom ajetu misli na ulemu i nadređene vladare, a učenjaci su i nasljednici Božijih poslanika. Jer, učenjaci ljudima prenose Allahove propise, pozivaju na dobro i upućuju ih. A Gospodar svjetova nam naređuje da slijedimo one koji su upućeni: "Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov pravi put."
• Konstantno posjećivanje učenjaka kako bismo se okoristili njihovim znanjem, kako bismo proširili svoje spoznaje i kako bismo ih upitali o stvarima koje su nam nepoznate. Uzvišeni Allah, dž.š., veli: "...Neka se po nekoliko njih iz svake zajednice njihove potrudi da se upuste u vjerske nauke..." A u drugom ajetu stoji: "... pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate."
Vrhunac lijepog ponašanja
Abdul-Melik ibn Mervan je jednom prilikom ušao kod Muavije, a kod njega je bio ‘Amr ibn el-'As, r.a. Nazvao je selam, nakratko sjeo (ne želeći da ometa razgovor Muavije i ‘Amra), te ustao i udaljio se. Muavija je, vidjevši to, rekao: "Kako divno ponašanje od strane ovoga mladića!"
‘Amr na to doda: "Okitio se sa četiri lijepa svojstva, a odbacio tri loša. Lijepo se odnosi prema tebi kada ga sretneš, kada govori - lijepo govori, kada mu se obraćaš - pomno i uljudno prati tvoj govor i sa oponentima blago raspravlja. A ostavio je šalu sa onim čiji mu je intelektualni nivo nepoznat, ostavio je govor o onome što ga se ne tiče i druženje sa ljudima koji pogrdno kritikuju i prigovaraju."
(24 Septembar 2008, http://www.preporod.com/index.php/kolumne-magazine-135/abdulkadir-indiagazine-141/886-ramazan-kao-prilika-jaanja-meuljudskih-odnosa)