O IMAMU l DŽEMAATU

O IMAMU l DŽEMAATU

Ibrahim Džananović

     Istinsko pripadanje islamu očituje se na više načinai kroz vršenje različitih vjerskih obreda, ali namaz (kur'anski izraz za ovaj ibadet je salat) ostaje najvidljivi­jim znakom stepena vjerničkog imana. Na mnogo mjesta Allah dž.š. je naredio ovaj ibadet, a islamska ulema je saglasna da se ova naredba odnosi pojedi­načno (fardu 'ajnin) na svakog muslimana i muslimanku koji su punoljetni i pametni, u svakoj pri­lici i u svako vrijeme, bili oni zdra­vi ili bolesni (fizički), kod kuće ili na putu, bogati ili siromašni, slo­bodni ili neslobodni, u ratu ili mi­ru. Muhammeđ s.a.v.s. je za na­maz rekao da on predstavlja »osnovni stub imana, pa ko ga izvršava - podupire vjeru, a ko ga izostavlja - ruši vjeru«.

     Specifičnost ovoga ibadeta je što se može izvršiti u svojoj kući, ali i u džamiji, prevoznom sred­stvu i na otvorenom prostoru, po­jedinačno (svako za sebe) i u džematu. Da je namaz u džematu mnogo vrijedniji i Allahu dž.š. mnogo draži, govore nam brojni hadisi, upute i sama praksa Mu­hammeda s.a.v.s.. Šta više, neki namazi se i ne mogu obaviti osim u džematu, kao sto je, primjerice, džuma namaz petkom. I, dok se za džumu-namaz cjelokupna islamska ulema svih generacija i svih pravnih škola slaže da se ne može nikako obaviti osim u džematu, dotle se kod pet dnev­nih namaza u stepenu obaveznosti namaza u džematu razila­ze. Prema našem, hanefijskom mezhebu, namaz u džematu je sunnetun muekkede, dakle skoro kao vadžib, dok sljedbeni­ci malikijskog i hanbelijskog mezheba drže da je to fardu 'ajn, što će reći najveći stepen obaveznosti, slično kao i u šafijskom mezhebu. (Hašijatu-l-mutteqa, str. 32)

     Iz naprijed rečenog proizilazi da, po našem mezhebu. ako se zajedno nađu dvije osobe i svaka od njih odluči da klaniaju pojedi­načno, namaz će biti ispravan, ali su obojica griješnici jer su svje­sno i namjerno odbili slijediti ne­pobitno utvrđenu praksu Mu-hammeda s.a.v.s. Eventualno naknadno klanjanje u džematu istog namaza ima za posljedicu da to bude samo nafila, jer ih je Allahova nagrada zajedničkog namaza već prošla.

Kako se formira džemaat?

     U skladu sa hadisom Muhammeda s.a.v.s da »džemaat čine dvije ili više osoba«, islamska ulema je protumačila tako da na­maz koji zajednički klanjaju dvije osobe ima se smatrati džemaatom. Ovo se odnosi na bilo koji od pet dnevnih namaza, za razli­ku od nekih drugih kao sto je, primjerice, džuma-namaz pet­kom. Za džumu je potrebno, osim imama, još najmanje tri osobe, a ako su (uz imama) sa­mo jedna ili dvije, zajednički će klanjati podne, ali ne i džumu.

     Kada zajednički klanjaju dvije osobe, imam će lice koje klanja s njim postaviti sa svoje desne strane, a ako su dvije, onda će stati u saf iza imama, ženi koja klanja u safu između dva muškar­ca, namaz je ispravan, ali ne i njima dvojici, kao i onima koji bi došli kasnije i stali neposredno iza njih. Ako je cijeli saf žena ispred jednog ili više safova muškaraca, svima koji su u tim satovima namaz neće biti ispra­van.

     Nije preporučeno da žene sa­me sebi formiraju džemaat, ali ako to učine namaz je ispravan, a ona koja ih bude predvodila u džemaatu neće stati naprijed (kao kada je muškarac imam) već u prvom safu zajedno sa ostalim ženama. Da i žene same mogu formirati džemaat (mada je mekruh) utvrđeno je predajom od Aiše (redijellahu anha).

     Islamska ulema je detaljno ra­zradila i definirala ko sve može biti imam i predvoditi džemaat u namazu. Uvjeti za imama koji klanja u svojoj kući, jednom ili više članova svoje porodice, nisu istovjetni uvjetima koje mora ima­ti imam u džamiji i koji predvodi veći džemaat,

Uvjeti za imama

     Sama riječ imam znači vođa, predvodnik, onaj ko je odgovoran za nekoga. Muhammed s.a.v.s. je rekao:EI-imamu daminun, »Imam je garant onima koje vo­di«.

     U prvim decenijam islama, pa i kasnije, imamom je titulirana ona osoba koja je u sebi objedin­javala duhovno i političko vodstvo muslimana.

     Kada bi Muhammeđ s.a.v.s odsustvovao iz Medine, redovno bi govorio da ga u zajedničkim namazima u mihrabu treba da zamjenjuje Ebu Bekr, što je ovaj i činio. Poslije smrti Allahova Po­slanika kada je trebalo izabrati prvog halifu muslimana, gotovo svi su rekli: »Kada nas je Ebu Bekr mogao predvoditi u mihra­bu, pogotovo nas može predvo­diti u dunjalučkim poslovima«. Dakle, izbor prvog halifa odlučilo je to što je on bio imam - pred­vodnik kod klanjanja zajedničkih namaza. Otuda se i smatra da je imamska dužnost u džamiji najćasnija dužnost koju jedan musliman može imati, jer to je posao koji je radio sam Poslanik s.a.v.s., a potom i sve halife.

     Ebu Bekr, a zatim i halifa iza njega hulefai rašidun nikada nisu na­puštale mjesto imama u džamiji, ne samo za džumu namaz, već i kod dnevnih namaza.

     Već od drugog stoljeća po hidžri imam je osoba koja ima naučni i moralni autoritet, ali ne i stvarnu vlast. Muslimani su proz­vali osvnivače pravnih škola (mezheb) imamima, među kojima i Ebu Hanifu - Imamul 'Azam- Veliki imam, ali oni nisu imali vlast, naprotiv, bili su opozicija vlasti. Tokom vremena ovaj izraz se ustalio za vjerski i moralni au­toritet muslimana, voditelja džemaata po džamijama i svoje prosvjetitelje u vjerskim pitanji­ma. Manje više, to je ostalo i do naših dana i pod pojmom imam misli se na čovjeka koji predvodi džemaat u namazu, vrši vjersku edukaciju muslimana i svojim moralnim autoritetom utječe na svijest pripadnika islama.

     Da bi neko mogao predvoditi veći džemaat, islamska ulema postavlja više uvjeta od kojih ukazujemo, na slijedeće:

1.  Kod izbora za imama izmedu ljudi približne učenosti, prednost treba dati onome ko najbolje poznaje sunnet - tradiciju Muhammeda s.a.v.s. Ovo zbog toga što je kroz poznavanje sunneta, sasvim sigurno da će klanjati onako kako je klanjao sam Vjerovjesnik,s.a.v.s koji je rekao: »Klanjajte onako kako vidite da ja klanjam«. Sve sunnete, adabe i ostalo što je potrebno činiti, znaju ljudi koji dobro poznaju sunnet.

2. Slijedeći po rangu je onaj ko najbolje zna učiti Kur'an i ko ga zna najviše napamet. Razumi­je se da hafizi imaju prednost, (Imam Ebu Jusuf, učenik Ebu Hanife, smatra da dobar učač Kui'ana ima prednost nad do­brim poznavaocem Sunneta, što druga ulema nije prihvatila).

3. Ako se bira imam, a kandi­dati imaju približno ista znanje iz Sunneta i Kur'ana, onda pred­nost treba dati onome ko je pobožniji, jer   imam   treba   da upućuje i savjetuje druge ljude, pa njegove riječi i djela ne smiju biti u neskladu, jer bi to protur­ječilo samom Kur'anu: »Zašto govorite ono što i sami ne čini­te«. Ovo se temelji i na hađisu Muhammeda s.a.v.s.: »Ko klan­ja za učenim i pobožnim ima­mom kao da je klanjao za Allahovim   Poslanikom«, jer su učeni i pobožni ljudi "nasljednici Allahovih poslanika".

4. Pri izboru imama treba vo­diti računa i o njegovim godina­ma. Od ljudi približnog intelek­tualnog i moralnog kvaliteta daje se prednost onome ko je stariji po godinama. Ovo se temelji na hadisu  Muhammeda  s.a.v.s: "Ako ste dvojica putnici, onda proučite ezan, a neka imam bude onaj ko je stariji«. Kod tumačenja ovoga hadisa islam­ska ulema ima dva stava: jedni smatraju da je Poslanik s.a.v.s. mislio na godine starosti, a drugi da je mislio na godine provedene u islamu. Ovo drugo mišljenje je zastupao h. Omer, drugi halifa koji je u svemu davao prednost onima koji su ranije prešli na islam, pa tako i u izboru za ima­ma.

5. Ako svi kandidati za imama imaju približno iste stručne kvali­fikacije, onda će se prednost dati onome ko je najboljeg ahlaka, a to znači ko je najkomunikativniji i ko je najbolje naravi. Pod ovim se podrazumijeva i ko je najuredniji u izvršavanju svojih obaveza, ali i sa vanjskim izgledom (od­jećom, obućom...) ostavlja do­jam čovjeka koji vodi računa o čistoći jer je lična higijena jedan od uvjeta islamskog vjerovanja.

Sa namazom u džemaatu ne treba duljiti

     Ovo su uvjeti za imama koje je, u idealnim uslovima potrebno posjedovati, ali nekada to nije moguće pa se dozvoljava da u takvoj potrebi bude imam i oso­ba koja ne ima svih ovih kvaliteta. Tako, na primjer, imam može biti i griješnik, (naravno, kada se radi o manjim grijesima), ali je mekruh. U fikhskim djelima se kaže kako je i mekruh klanjati za ima­mom koji je slijep, jer on ne može da potpuno slijedi vjerske propi­se o čistoći tijela i mjesta gdje se klanja, a i ne može, bez pomoći drugih, odrediti pravac prema Ka'bi. Ovo, ipak, treba samo uv­jetno uzeti u obzir, jer je pouzda­no utvrđeno da je Muhammed s.a.v.s. ovlastio Ibni Ummi Mektuma da ga zamjenjuje u pred­vođenju džemaata, kada je Ale-jhisselam otišao sa muslimanskom vojskom na Tebuk. Ibni Ummi Mektum je bio slijep čovjek. Ovaj primjer se uzi­ma kao dokaz da, ipak, slijep čovjek može biti imam, pa čak i džumu klanjati, jer je sasvim si­gurno da muslimani Medine po­slije hidžre nikada nisu ostali bez džume-namaza.

     Međutim, kada se radi o mubtedi'u, tj. licu koje je sklono unositi novotarije u vjeru, Ebu Hanife je kategoričan da on ni na koji način ne može biti imam, a onaj ko bi klanjao za njim morao bi obnoviti dotični namaz.

     Bilo koji imam ne smije duljiti u namazu i dugo učiti jer to je suprotno praksi Muhammeda s.a.v.s., a jednom prilikom je ukorio i ashaba Mu'az ibni Džebela i preporučio mu: »Ne dulji sa namazom jer u džemaatu ima djece i starijih kao i onih koji imaju svoje po­trebe«.

(Tekst preuzet iz Muallima, Ilmija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994., br. 26, str. 12-13)