Droga u svjetlu šerijatskih propisa

     Problem narkomanije i zloupotrebe psihoaktivnih supstanci jedan je od najkompleksnijih društvenih i medicinskih problema u savremenom svijetu koji ima negativne posljedice skoro na sve aspekte ljudskoga življenja. Budući da se radi o akutnom problemu koji se ne tiče samo jedne ili ograničenog broja država, razvijenih ili zemalja u razvoju, ove ili one regije i podneblja, pripadnika ove ili one vjerske zajednice, spomenuti je problem podignut na međunarodni nivo u čije se rješavanje uključuju brojne međunarodne, regionalne i lokalne organizacije, medicinske i obrazovne ustanove, vjerske organizacije i udruženja, mediji i drugi relevantni faktori koji mogu biti od koristi u suzbijanju ili iskorjenjivanju ovog problema.

     Svi dosadašnji napori rezultirali su ograničenim uspjesima, a u mnogim sredinama, posebno onim tranzicijskoga karaktera, kakvo je i naše bosanskohercegovačko društvo, problem zapravo tek eskalira i poprima forme dramatične moralne, psihološke i egzistencijalne krize. Većina napora koje ulažu spomenute organizacije i ustanove usmjerena je na liječenje posljedica, a ne na otklanjanje uzroka i kreiranje ambijenta u kojemu će narkomanija i ovisnost o psihoaktivnim tvarima biti sasvim rijetka pojava ako je uopće i bude bilo. Mnoge od navedenih organizacija i ustanova koje se s manje ili više intenziteta uključuju u rješavanje, odnosno otklanjanje ili umanjenje štetnih posljedica fenomena ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, doista su odgovorne za pojavu i širenje naznačenoga fenomena. U prvome redu mislim na odgojno-obrazovne i medijske ustanove koje zapravo odlučno utječu na kreiranje životnog ambijenta i sistema društvenih i moralnih vrijednosti koji predstavljaju pogodno tlo za širenje ove pošasti i zla. Nije zanemariva ni uloga političko-pravnog ambijenta kojega kreiraju političke snage društva putem političkih, pravnih, medijskih i drugih instrumenata, a koji, također, pogoduju širenju fenomena narkomanije, toksikomanije te raznih drugih vidova alijenacije, destrukcije i zastranjenja.

     Marginalizacija uloge vjere i vjerskih vrijednosti općenito, zanemarivanje institucije odgovornosti kako na ovom tako i na budućem svijetu, bagatelisanje važnosti duhovnog odgoja i obrazovanja, divinizacija čovjeka i njegovih civilizacijskih dostignuća, bili su procesi koji su otvorili vrata svemu i svačemu, svakovrsnim oblicima zala, nasilja, nepravdi i zloupotreba. Kur'an je na ovo davno upozorio: “I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.” (El-En`am, 44)
     Ukoliko se navedeni procesi ne zaustave, ukoliko se uzroci ne iskorijene, bavljenje posljedicama bit će sizifov posao. Preventivno djelovanje u smislu kreiranja humanog ambijenta za ljudsko življenje jedini je pravi lijek. Jačanje vjere, promicanje vrijednosti, smisla i stila života koji promovira islam najjače je oružje u borbi protiv narkomanije i svih drugih vidova toksikomanije i štetnih navika.

     U borbi protiv zla zvanog narkomanija nužan je multidisciplinaran pristup. Pravnici, sociolozi, psiholozi, ljekari, učitelji, roditelji, odgajatelji, svi oni imaju važnu ulogu u suzbijanju i iskorjenjivanju ovoga zla. Cilj ovoga rada jeste pojašnjenje šerijatskopravnog aspekta naznačenog pitanja, bez dubije analize sociološkog, medicinskog, psihološkog, ekonomskog, sigurnosnog i drugih aspekata problema drogiranja, koji su, također, veoma važni kada se govori o ovom fenomenu i donose sudovi o šerijatskopravnoj dopuštenosti ili zabranjenosti nekih postupaka, djela, supstanci itd.

Šerijatskopravni tretman zloupotrebe psihoaktivnih tvari

     Opće načelo islamskog prava je da je muslimanu zabranjeno konzumirati bilo koju tvar koja direktno ili indirektno ugrožava njegov život, psihičko ili fizičko zdravlje. Budući da je medicinski i iskustveno nepobitno dokazano da upotreba raznih vrsta droga šteti ljudskom razumu i organizmu, da uzrokuje kod čovjeka bolesnu ovisnost, da dovodi do takvog psihičkog stanja koje je pogodno za razvijanje različitih oblika devijantnog i kriminalnog ponašanja, može se kategorički zaključiti da je upotreba droga najstrožije zabranjena u islamskom pravu.
     Imam Ibn Tejmija kaže: "Sve što opija razum je zabranjeno (haram), makar i ne rezultiralo euforičnim raspoloženjem, jer je svjesno zamagljivanje razuma, bez šerijatski opravdanog razloga, zabranjeno (haram) prema konsenzusu svih muslimana."1
     Imami Qarafi i Ibn Tejmija tvrde da postoji konsenzus islamskih učenjaka (idžma') o zabrani upotrebe hašiša. Ibn Tejmija dalje ustvrđuje da onaj ko smatra da je upotreba hašiša dopuštena izlazi iz vjere. Četverica imama se nisu izjasnila o ovom pitanju jer se nije ni postavljalo u njihovo vrijeme. Upotreba ove droge se pojavila krajem šestog i početkom sedmog stoljeća po Hidžri sa osvajačkim pohodima Tatara i uspostavom njihove vlasti na teritorijima islamskih naroda.2
     Razlog zabrane upotrebe narkotika je njihovo štetno djelovanje, a ne stoga što su zabranjeni sami po sebi. Otuda je dopuštena upotreba ovih sredstava u medicinske svrhe radi spravljanja lijekova, liječenja i medicinskog tretmana ovisnika o drogama.
      Spomenuti štetni efekti upotrebe droga po zdravlje ljudi, njihovu fizičku, psihičku i intelektualnu sposobnost, zatim štetni efekti koji se odražavaju na ekonomiju, sigurnost i opće stanje društva, dovoljan su razlog zabrane zloupotrebe droga.

     Raspravljajući o šerijatskopravnom tretmanu upotrebe droga, islamski pravnici kao argument zabrane navode, osim spomenutog razloga štetnog djelovanja, hadis koji bilježi Ebu Davud u svome Sunenu od Ummi Seleme "da je Allahov Poslanik, a.s., zabranio sve što opija i zamagljuje razum"3
     Neki islamski pravnici, poput dr. Jusufa Karadavija4, svrstavaju droge u kategoriju hamra, tj. opijajućih supstanci, a hamr je, kao što je poznato, zabranjen u kur'anskom tekstu: “O vjernici, vino (hamr) i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (El-Maida, 90) Na upit o pojedinim vrstama nedopuštenih pića Poslanik, a.s., je odgovorio: "Sve što opija je hamr, a svaki hamr je haram". (Muslim)
     "Hamr je ono što muti razum", kaže Allahov Poslanik, a.s., u hadisu koji su zabilježili Buharija i Muslim. lako ima stanovitih razlika između droge i alkohola, zajedničko im je to da obje ove materije djeluju štetno na ljudski razum, psihičko i fizičko zdravlje ljudi, da dovode do stanja privremenih ili trajnih umnih poremećaja, te se na njih može primijeniti ista norma, budući da je potvrđeno da je zakonski razlog (`illetu-l-hukm) zabrane konzumiranja alkohola opijajuće svojstvo ove supstance.
     Budući da je zabranjeno konzumiranje i malih količina one supstance koja opija u velikim količinama, kako se izričito kaže u jednom hadisi-šerifu, može se konstatirati da je zabranjena upotreba i malih količina droge, bila ona lahka ili teška. Zabrana se ovdje ne može parcijalizirati niti selektirati, ah se sankcija, bilo da se radi o ovosvjetskoj ili ahiretskoj, može individualizirati, tj. smanjivati ili povećavati, ovisno o uzrocima, posljedicama i drugim relevantnim okolnostima (olakšavajućim ili otežavajućim) koje utječu na visinu kazne.

Pravni poslovi i raspolaganja osobe koja konzumira omamljujuće količine droge

     Droga se može konzumirati u svrhu liječenja, tj. kao dio terapije pacijenta, a može biti kao oblik zloupotrebe. U slučaju terapijske konzumacije, ukoliko se upotrijebe omamljujuće količine, pravni poslovi konzumenta neće biti valjani prema mišljenju većine islamskih pravnika. Ukoliko bi konzument zloupotrijebio omamljujuću količinu droge, prema mišljenju hanefijskih pravnika, njegova pravna raspolaganja bit će valjana, jer se radi o grijehu, a on se ne može tretirati kao opravdanje i olakšavajuća okolnost. Izuzima se apostazija, priznanje delikata iz domena hadda i svjedočenje. To je u slučaju ako nije u stanju razlikovati nebo i zemlju, u protivnom apostazija će se tretirati pravno validnom, kao i razvod braka i hul' (razvod braka uz protunaknadu na zahtjev supruge). Poznati Hanefijski pravnik Ibn Abidin kaže u vezi sa hašišom i opijanjem njime: "Budući da su se zbog upotrebe hašiša pojavili i raširili brojni oblici nereda, hanefijski i šafijski pravnici su zauzeli stav o zabranjenosti njegove upotrebe i donijeli su fetvu o važenju repudijacije osobe koja to učini pod djelovanjem hašiša. Neki hanefijski pravnici zauzeli su stav o valjanosti repudijacije čak i ako bi to osoba učinila i pod utjecajem droge koju je konzumirala u terapijske svrhe.5 Ovaj stav je diskutabilan, budući da je dotična osoba izgubila sposobnost zdravog rasuđivanja dopuštenom konzumacijom, pa prema tome ne može odgovarati za posljedice takvoga stanja, jer je ono rezultat dopuštenog čina. Malikijski pravnici smatraju da je jednostrani prekid bračne veze takve osobe pravno valjan, a također, bit će kažnjena ukoliko učini krivično djelo iz domena hududa, krvnih i imovinskih delikata, za razliku od ugovora, sklapanja braka i priznanja koji se ne tretiraju pravno valjanim prema raširenom mišljenju kod pravnika ovoga mezheba.

     Šafijski pravnici tretiraju sve pravne poslove ove osobe pravno valjanim zbog počinjenog grijeha svjesnog omamljivanja razuma, pa se tretira kao da je dotična osoba i dalje pri punoj svijesti.
     Prema mišljenju hanbelijskih pravnika, jednostrani prekid bračne veze takve osobe pravno nije validan, analogno postupcima neuračunljive osobe. Ibn Tejmija smatra da za ovu osobu važi norma predviđena za svojevoljno opijanje alkoholnim pićem (sankcija za konzumiranje alkohola - had, te krivična i imovinskopravna odgovornost za delikte), što prihvataju i drugi kasniji hanbelijski pravnici, pod uvjetom da odnosna droga ima svojstvo opijanja, makar i u velikim količinama. U protivnom, u pitanju je činjenje harama koje se kažnjava t'azirom (primjerenom kaznom čiju visinu odreduje nadležni sud).6

Sankcija za konzumiranje droge

     Islamski pravnici su složni u stavu da se terapijska upotreba droga ne kažnjava, makar rezultirala stanjem opijenosti razuma.
Kada je u pitanju zloupotreba droga, ona je, kao teški grijeh (haram), sankcionirana i ahiretskom (onosvjetskom) i dunjalučkom kaznom. Nema sumnje da je onaj ko krene putem droge načinio prvi korak na putu ka suicidu. A Uzvišeni kaže: “Ne bacajte se svojim rukama u propast!” (El-Bekara, 195) Ljudsko tijelo nije vlasništvo čovjeka, pa otuda nema pravo da raspolaže njime po svom nahođenju bez ikakvih ograničenja. Tijelo, odnosno život, Allahov je emanet čovjeku i on mora postupati sa njim u skladu sa Božijim propisima. Svako nanošenje štete tijelu, životu, razumu, potomstvu, imovini, predstavlja zioupotrebu slobode i prekoračenje ovlaštenja za koje se snose odgovarajuće sankcije, bilo samo ahiretske, ili samo dunjalučke, ili i jedne i druge.

     Dimenzije ahiretske kazne nama nisu u detalje poznate, ali ono što sigurno znamo jeste to da iskreno pokajanje (tevba) briše grijehe, pa time i ahiretsku kaznu.
Prema mišljenju većine pravnika zloupotreba omamljujuće količine droge bez pravno relevantnog, opravdanog razloga, neće biti kažnjena haddom (kaznom predviđenom za konzumiranje alkohola). Ibn Tejmija ima izdvojeno mišljenje u slučaju ako je opijanje posljedica konzumiranja hašiša, koje se kažnjava kaznom za konzumiranje alkohola, praveći razliku između hašiša i ostalih vrsta droga, obrazlažući ovaj sud činjenicom da za hašišom postoji išćil, za razliku od opijuma, npr. Norma se, prema njemu, veže za sklonost duše. Ova distinkcija je upitna budući da je sklonost duše relativna stvar, a norma se ipak veže za objektivne, a ne za subjektivne kategorije i sklonosti duše.

     Također, islamski pravnici su složni u stavu da se osoba koja konzumira drogu bez opravdanog razloga kažnjava diskrecionom kaznom (t'azir) čiju visinu određuje nadležni sud. Šafijski pravnici smatraju da će se osoba koja upotrebljava opijum i slične droge koje se rastvore u vodi i fermentiraju kazniti za opijanje analogno konzumiranju alkohola. Ovo važi za slučaj da osoba nije došla u stanje teške ovisnosti koja ga primorava na konzumiranje droge. U protivnom, takva se osoba neće kazniti, već je obavezna prekinuti upotrebu droge, koristeći se uobičajenom liječničkom terapijom, ili postepeno smanjivati dozu, shodno liječničkom tretmanu.7

Obavezno liječenje narkomana

     Islamski pravnici nisu izgubili iz vida problem ovisnosti narkomana o drogi, do koje obično dovodi dugotrajnija i učestalija upotreba droga, što ne znači da ne postoji rizik da se postane ovisnik i od samo jedne upotrebe, te su raspravljali i o ovom problemu. Šafijski pravnik Ibn Hadžer Mekki upitan je o osobi koja je pala u iskušenje konzumiranja opijuma, hašiša i sličnih droga, tako da je postala ovisnik o drogi u tolikoj mjeri da bi podlegla ukoliko bi prestala upotrebljavati narkotike, pa je odgovorio: "Ako bi se pouzdano znalo da bi ta osoba nastradala, onda joj je u tom slučaju dopuštena dozirana upotreba droge, dapače, bila bi obavezna, iz razloga nužnosti očuvanja života, kao što je slučaj sa konzumiranjem strvine u slučaju nužde. No, međutim, takva osoba je obavezna, ističe dalje Ibn Hadžer, sukcesivno smanjivati dozu upotrijebljene droge, sve dok se tijelo u potpunosti ne oslobodi bolesti ovisnosti.8

      Sudska odluka o upućivanju narkomana na obavezno liječenje u interesu je kako samoga narkomana tako i njegove porodice i društva, te država može tražiti od svih njih participaciju u troškovima liječenja.
      Za razliku od većine sekularnih zakonodavstava, koja uglavnom sankcioniraju nelegalnu trgovinu i dilanje droge, a narkomane upućuju na liječenje o trošku države i društva, islamsko pravo (fiqh) je predvidjelo kaznene mjere (moralna osuda i t'azir) i za konzumente droge, dok je za nelegalne rasturače droge, prema idžtihadu nekih pravnih škola, predviđena u nekim slučajevima i smrtna kazna, o čemu će biti govora u narednom odjeljku.
Prodaja i rasturanje droge

     Nema nikakve sumnje da je nelegalna prodaja i rasturanje droga veliki grijeh (haram) za koji slijedi oštra kazna na ahiretu, ukoliko se diler ne pokaje i trenutno ne prekine sve aktivnosti na polju nelegalne trgovine i distribucije droga. Oni koji preprodaju drogu prisvajaju tuđu imovinu na nedopušten način. Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici, jedni drugima na nedopušten način imanja ne prisvajajte - ali dozvoljeno vam je trgovanje uz obostrani pristanak - i jedni druge ne ubijajte! Allah je, doista, prema vama milostiv.” (En-Nisa', 29)
     Oni koji preprodaju drogu čine oba grijeha spomenuta u navedenom ajetu: prisvajaju tuđu imovinu na nedopušten način, a, također, na neki način ubijaju ljude i društva nudeći im otrov zvani droga.
     U slučaju uništenja droge koja se nađe u nelegalnoj prodaji nema odgovornosti za štetu, za razliku od uništenja ili oštećenja droge koja se koristi u legalne svrhe kao, npr., u farmaceutskoj industriji, anesteziji, terapijskom tretmanu teških ovisnika o drogama. U ovim slučajevima postoji odgovornost za štetu koju će utvrditi nadležni organ.

      U nekim državama, poput Saudijske Arabije i Irana, predviđena je smrtna kazna za nelegalno dilanje i rasturanje droge. Ova se kazna svrstava u kazne iz domena t'azira (diskrecionih kazni), a ne hududa. Osnov za ovu kaznu pronalaze u kur'anskom ajetu: “Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni...” (El-Maida, 33)
      Dakle, nelegalno rasturanje droga, s obzirom na pogubne posljedice zloupotrebe droge po pojedinca i društvo, označeno je kao rat protiv Allaha i Njegova Poslanika i kao širenje nereda (fesada) na zemlji, za šta slijedi smrtna kazna. Nema nikakve sumnje da je ova drastična kazna za narko-dilere preventivno djelovala na znatno smanjenje ove nelegalne aktivnosti, kao i znatno smanjenje broja narkomana i ovisnika o drogama u tim zemlj ama.
Islam je propisao smrtnu kaznu (kisas) za namjerno ubistvo jedne osobe, jer “u odmazdi vam je opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili,” pojašnjava Kur'an smisao smrtne kazna za namjerno ubistvo. Ako se mora kazniti onaj koji ubije jednu osobu, šta slijedi one koji ubijaju čitava društva, uništavaju narode i zatiru ih putem droge?!
      Konzumiranje droge protivno je osnovnim intencijama Šerijata, a to su: zaštita vjere, života, razuma, potomstva i imovine. Droga ugrožava ili uništava sve ove univerzalne vrijednosti, čija je zaštita, ustvari, osnovni smisao svih šerijatskih propisa. Otuda nije čudo što se savremeni islamski pravnici pozivaju upravo na ovu činjenicu prilikom odmjeravanja kazne nelegalnim trgovcima droge, odnosno trgovcima ljudskim dušama i životima.

Zaključak

     Sve veća raširenost fenomena zloupotrebe droga u svijetu svojevrstan je danak koji čovječanstvo plaća zbog hedonističkog shvatanja života i životnih vrijednosti, prepuštanja neograničenoj slobodi, gaženja Božijih zakona i propisa (hududullah), zapostavljanja vjere i njene uloge u pravilnom odgoju čovjeka, posebno mladih naraštaja, i ostalih grijehova savremenoga čovjeka. Tu se kriju temeljni uzroci pojave i širenja ovog fenomena. Bavljenje samo posljedicama, a ne i uzrocima, odnosno problemom duboke duhovne krize kroz koju prolazi savremeni čovjek, neće dati očekivane rezultate. Islam u svojoj legislativi ima sve potrebne mehanizme za iskorjenjivanje ili znatno reduciranje i stavljanje pod punu kontrolu ovog potencijalno najopasnijeg društvenog zla, kao što je svojevremeno učinio sa drugim zlom - alkoholizmom. Na potezu je čovjek.

---------------------------------------------
Bilješke:
1 Ibn Tejmija, Medžmu'atu Fetava Ibn Tejmija, 34/198, 204, 211.
2 EI-Qarafi, El-Furuq, 1/219.
3 Avnu-l-me'bud, 3/378.
4 Dr. Jusuf el-Qaradawi, Halal i haram u islamu, Sarajevo, Ljiljan, 1997., str. 122.
5 Ibn Abidin, isto, 2/424.
6 Vidjeti: El-Mewsu'a el-fiqhijja, pojam "tahdir".
7 Isto, str. 38.
8 Ibn Hadžer, Fetava Ibn Hadžer, 4/223.

  Dr. Enes Ljevaković, "GLASNIK RIJASETA IZ-e u BiH", br. 1-2, 2003. god.