Himalajski muslimani daleko od očiju svijeta

Tibet se smatra najnepristupačnijom i najrjeđe naseljenom regijom u svijetu. Tibetska planinska oblast leži na visoravni okruženoj velikim planinskim masivima Himalaja sa površinom od 1,2 miliona kvadratnih kilometara, na prosječnoj visini od 4.500 metara. Zato se ovo područje vrlo često naziva „krov svijeta“.
Tibet je stoljećima opstojao kao samostalna kraljevina, koja je u XVIII stoljeću pala pod vlast Kine, da bi 1904. godine Velika Britanija, bojeći se ruske prevlasti u regiji, iz Britanske Indije izvela invaziju na Tibet. Sporazumom Velike Britanije, Rusije i Kine iz 1907. godine Tibet je privremeno vraćen pod kineski suverenitet, a nakon rušenja kineske dinastije King 1911. godine, Tibet je proglasio neovisnost. Međutim, kineska komunistička Crvena armija će ovu nepristupačnu planinsku oblast okupirati 1950. godine i od tada Tibet egzistira kao Autonomna Oblast Tibet, pod kineskim suverenitetom. Duhovni vođa Tibetanaca Dalaj Lama nakon što su Kinezi 1959. godine ugušili pobunu odlazi u egzil, najprije u Indiju, a zatim u Veliku Britaniju.
Zvanični Peking je oduvijek optuživan za teška kršenja ljudskih prava na Tibetu, ali su Kinezi, ne obazirući se na optužbe, uspješno inkorporirali Tibet u Kinu i do određenog stepena ga ekonomski razvili. 

Iako Tibet površinski predstavlja ogromno područje u njemu je polovinom XX stoljeća živjelo oko 3 miliona stanovnika. Danas je, prema nezvaničnim procjenama, taj broj udvostručen, a preko milion populacije predstavljaju muslimani.
Zadnjih godina broj muslimana se znatno povećava, naročito poslije otkrića povijesnih dokumenata koji potvrđuju da je većina autohtonog tibetanskog stanovništva arapskog porijekla. Povijest bilježi da su u prošlosti neki tibetanski kraljevi prihvatili islam putem islamskih misionara, Arapa, koje su halife Islamske države slale u to područje, odazivajući se pozivu tamošnjeg stanovništva.
Uprkos tome što je područje Tibeta izolirano, neprohodno i krševito, ipak islamski misionari se nisu dali odvratiti od ovog dijela svijeta.
Tibetanski kraljevi su još prije islama imali vrlo čvrste veze sa Arapima, da bi u vrijeme halife Omer ibn Abdulaziza stanovništvo Tibeta poslalo delegaciju u Horasan, u srednjoj Aziji, tražeći da im se pošalju islamski misionari. Halifa Omer ibn Abdulaziz je poslao delegaciju na čelu sa Salah ibn Abdullahom el-Hanefijem da proširi islam i pojasni propise i naučavanja islama stanovnicima Tibeta.
Inače se islam ka Tibetu širio iz nekoliko središta; iz istočnog Turkistana su islamski misionari širili islam na sjevernom području Tibeta, iz Kašmira se širio u zapadnom dijelu, dok su islamski misionari iz Indije širili vjeru u južnom dijelu Tibeta.
Zato je danas većina muslimana skoncentrisana u sjevernom dijelu, prema istočnom Turkistanu, odnosno Kini i zapadnom dijelu Tibeta na granici sa Kašmirom i Indijom.

Islam kao velika snaga

Povijest, također, bilježi i vojne pohode muslimana ka Tibetu koje su poduzimali muslimanske vođe u Indiji. Vojskovođa Muhammed Bahtijar, koji je vladao indijskom pokrajinom Bengal, krenuo je sa vojskom još u XII stoljeću (VI stoljeće po Hidžri) u pohod na Tibet, da bi se ovi pohodi ponovili u XV i XVI stoljeću. U to vrijeme većina tibetske oblasti je bila muslimanska, a islam je još od ovog datiranja postao politička snaga u ovom području.
Najpoznatije muslimanske oblasti na Tibetu su Ladah i Baltistan u kojima se, također, nalaze i mnoga povijesna svjedočanstva o muslimanima porijeklom sa Arapskog poluotoka i srednjoazijskih područja, prije svega istočnog Turkistana.
Povijesni dokumenti, otkriveni u novije doba, upućuju na to da su Arapi, nakon što su se nastanili u ovom dijelu svijeta, uspostavili bračne veze sa autohtonim stanovništvom, a arapski jezik su raširili dotle da se, čak, i kineski jezik pisao arapskim pismom.

Širenje islama danas

U glavnom gradu Lasu (Lhaso) u novije vrijeme više od 3 hiljade porodica je primilo islam, dok je više od 200 hiljada stanovnika primilo islam nakon što su otkrivena povijesna svjedočanstva koja upućuju na arapsko porijeklo ovdašnjeg naroda. Od tada se islam širi i na ostala područja Tibeta tako da muslimani predstavljaju blizu trećinu današnjeg stanovništva u ovoj kineskoj pokrajini.
Također, Islamski centar u Pekingu je uputio određen broj islamskih misionara u ovo područje s ciljem da se islamska svijest učvrsti kod ovih novih muslimana.
Međutim, iako su u prošlosti Tibetom dugo vremena vladali muslimani danas je ova pokrajina prekrivena gvozdenom zavjesom Kine.

Tajanstvena Kraljevina Butan

Kraljevina Butan, država u južnoj Aziji prostire se na planinskom lancu Himalaja; od Kine je na sjeveru odvojena planinskim masivima Lunana, a na jugu od Indije, s kojom je inače povezana ekonomski i politički, dolinom Duar.
Površina zemlje je 47 hiljada kvadratnih kilometara, sa oko 2 miliona stanovnika. Glavni grad a ujedno i najveći je Timpu. Oficijelni jezik u državi je „dzonga“, pored kojeg su, zajedno sa engleskim, rašireni još neki regionalni jezici.
Butan je u prošlosti bio poznat pod imenom Lamon Kaši, odnosno zemlja južnih Mona (stanovnici Himalaja). Riječ Butan na sanskritskom jeziku znači „kraj Tibeta“, dok Butanci na maternjem, dzonga jeziku, nazivaju svoju kraljevinu Druk Jul, što u prijevodu znači „Zemlja Zmaja“.
Budizam u obliku tibetanskog lamaizma proglašen je u XII stoljeću državnom religijom, a od autohtonog naroda Thepu i Tibetanaca razvio se narod Bhotija. Danas je u Butanu oko 75% zastupljen budizam i oko 20% hinduizam.
Iako se „Zemlja Zmaja“ smatra dijelom Tibeta ipak su se između njenog stanovništva i ostalih stanovnika Tibeta vodili dugi ratovi sve do 1619. godine kada je rođeni Tibetanac, Shabdung Nawang Namgyal, uspio ujediniti do tada nezavisne kneževine u teokratsku državu i otcijepiti se od Tibeta. On se, ujedno, smatra i osnivačem butanskog društva, a država je dobila ime koje i danas koristi Druk Yul- „Zemlja Zmaja“.
Kada se u XIX stoljeću probudila britanska gramzivost s ciljem zaposjedanja ove zemlje kao važnog strateškog mjesta došlo je do sukoba između Butanaca i britanskih kolonijalizatora. Na kraju je sukob okončan potpisivanjem sporazuma kojim su se Britanci obavezali da će Butanu godišnje isplaćivati novčani iznos u zamjenu za korištenje njegove teritorije. Nakon britanske kolonijalizacije zemlja je došla pod vlast Indije, a 1949. Butan i Indija sklapaju ugovor o prijateljstvu prema kojem Indija brine o vanjskim poslovima Butana i pruža mu pomoć u razvoju; gradnja cesta i elekrtičnih centrala. Potpuno državno priznanje Butan dobija primanjem u UN 1971. godine, mada je već znatno ranije imao punu vlastitu državnost.

Islam u „Zemlji Zmaja“

Butan je mnogo stoljeća bio izoliran od vanjskog svijeta, da bi nakon neovisnosti ostao ustrajan u samoizolaciji, što je vjerovatno i razlog da ova država ima odnose sa oko 12 zemalja svijeta, a među prioritetnijim je Kuvajt koji je ujedno postao uzor ovoj usamljenoj Kraljevini. Butan inače teži realizaciji političkih, ekonomskih i socijalnih programa koje slijedi Kuvajt od koga prima i neophodnu ekonomsku pomoć. Također, učvršćivanju odnosa između ove dvije zemlje doprinosi i činjenica da svaka od njih egzistira u okruženju velikih država.
Butan je inače u Aziji poznat kao „država vjernika“, jer u njoj egzistiraju različite religije bez ideoloških sukoba. Strancima je u zadnje vrijeme dozvoljeno osnivanje vjerskih institucija. Uprkos tome što većina populacije pripada budizmu ipak je islam u ovoj državi našao plodno tlo.
Kako je već spomenuto, povijesni izvori Tibeta, u čijem sastavu je bio i Butan, potvrđuju da su muslimani došli u ovo područje još u VIII stoljeću.
U novije vrijeme formiranju islamskog društva pomoglo je preko 70 hiljada stanovništva iz arapskih i islamskih zemalja, uglavnom muslimana, koji se bave različitim djelatnostima.
Tako u Butanu egzistiraju muslimanske grupacije iz Indije, Kine, Bangladeša i Nepala, koje su osnovale nekoliko islamskih udruženja, prenoseći na taj način principe islama stanovništvu.

Kraljevina pacifizma

Broj muslimana u Butanu se procjenjuje na oko 50-70 hiljada (2-3%), što predstavlja zadovoljavajuću brojku s obzirom na to da je ovo zemlja čije političko otvaranje prema svijetu teče vrlo sporo.
Neki izvještaji iz glavnog grada Timpa govore da među stanovništvom postoji neupitna jednakost, i da vjernici i vjerski predvodnici uživaju svo poštovanje jer je društvo Butana u potpunosti daleko od ideoloških sukoba i po prirodi vrlo religiozno.
Vrlo rijetke studije koje se tiču muslimana u Butanu govore o tome da izučavanje islama zahtijeva vrijeme, trud i veliku pažnju onih koji imaju želju da ga upoznaju. Vlasti obezbjeđuju besplatno školovanje, odnosno stipendije za studente koje šalju uglavnom u Indiju i Bangladeš, a nerijetko u Britaniju i Ameriku.
U ovoj zemlji ima ukupno 166 srednjih škola, i nekoliko Viših pedagoški škola.

Protiv sukoba civilizacija

Kraljevina Butan ima posebno ministarstvo u Vladi zaduženo za vjerska pitanja. Butanci kao pobornici pacifizma pružaju potporu kako drugima tako i muslimanskoj manjini. Poznato je da u ovoj planinskoj zemlji gotovo svako selo ima islamsku grupaciju od nekoliko osoba.
Inače Butan ima samo jedne sedmične novine, jednu radio stanicu, a državna televizija je otpočela sa radom tek 1999. godine. Emitiranje programa je namijenjeno samo za glavni grad Timpu i to 4 sata dnevno. Butanci u ovim planinskim predjelima uglavnom vrijeme provode u poslu i religioznosti ne žudeći da upoznaju kulture i civilizacije drugih naroda. Oni to smatraju najboljim načinom očuvanja butanske kulture od stranih uticaja koji bi mogli zaprijetiti društvu i tradiciji ovog naroda koji, kako se čini, želi da živi daleko od sukoba svjetskih kultura i civilizacija.

Priredio: NERMIN OMERBAŠIĆ

(www.preporod.com, )